utorak, 18. srpnja 2017.

KAD SE PITA ISPEČE, ŠTA ONDA? SJEĆATE LI SE DAVNIH LJETOVANJA?

Oduševila me moja Sandra sjećanjem na ljetovanja. U to doba, i bosanska slična vojvođanskim. Sve iste ushićene dječje priče.
Pokrenula emocije koje vraćaju puno godina unazad .
Spremni ko puške, morali smo rano na spavanje jer bi još prije svitanja kretali.
Brat i ja provjerili spiskove. Karte, tu! Teka u kojoj ima praznih stranica, tu! Olovka hemijska, ona što piše u četiri boje, i jedna rezervna, tu! Čovječe ne ljuti se, tu! Lopta, tu. Plastične sandale, roze i plave, mama će sigurno spremiti.
Brzo polijegali, brzo zaspali, brzo nas probudili.
Ustajanje, ko u bunilu. Zgrabi stvari i u auto. Još je mrak.
Nazad, za nas već napravljeno  za spavanje. Jastuci na dvije strane, dekica zajednička. Vrata sto puta provjerena. Mama sto prvi put, opet pipa je li hepek utisnut, da djeca ne poispadaju. Čujem kako nešto promrmlja, kao molitvu, sigurno da sretno stignemo. Put dalek pred nama.
Bratove noge kod moje glave, moje kod njegove. Torbi more, između sjedala za sve moguće i nemoguće situacije koje nas mogu zadesiti za to malo vremena na ljetovanju, ali nama dobro. Zaspimo odmah.
Još je rano jutro kad provirujemo!
,,Gdje smo? Evo nas preko Olova!,, Nismo puno niti odmakli od Tuzle.,,
Već gladni. Mama ko mama, na koga li sam danas? dodaje hranu.  Krpa joj na krilu, kutija na njoj. Pruža nam namazane kriške paštetom. Komad paprike u drugu ruku. Jedemo pazeći da ne mrvimo.  ,, Ne do Bog da izmrvite! Nimet je to! Pazimo, pazimo!
Čega ćemo? Da brojimo aute? Ja ću crvene!,,
Sarajevo, ogromni grad! Da odemo na vrelo Bosne? Nećemo, kad ćemo onda stići.? U povratku ćemo!
Virimo, gledamo! Sunce sve jače, a i auto se polako zagrijava! Nema previše otvaranja prozora. Ubiće nas propuh! Samo su oni mali trokutasti otvoreni, pa zakrenuti od nas.
Negdje kraj polja,  primičući se Hercegovini, stajemo!
Otac iznosi deku, onu kariranu što s druge strane ima spužvu. ,,Nemojte na zemlju sjesti. Ozepšćete!,,
Mi već proučavamo šta ima u blizini.
Mama-čarobnjak, postavlja jelo. Kutije s hranom. Šnicle, pite... Peremo ruke iz kanistera. Polijevamo jedno drugom! Posjedamo. 

Paradajz u jednu ruku, meso na hljebu u drugu.
,,Nagni se da ne uflekaš majicu!
Je l tebi fino? Aha! I meni je!,,
Pojedemo sve ponuđeno.
Opet, kao trik, sve poslagano u auto. Pokret!
Kad će Konjic? Tamo ćemo u restoran. Nama sokovi u flašicama, njima kafa. Već mi tu miriše more. Kupujemo uvijek smokve. I u povratku ćemo. Njih nosimo djedu i majki u Doboj, gdje ću po povratku s mora, ja ostati.
Pa dalje, dalje !
Već smo u šorcevima i majicama.
Eno more! Eno more! Jao, što je divno!
Ne govori ,,Jao,,!
I sad iz Ploča polako gore. Oči su na plažama, na suncobranima. ,, Vidi, kupaju se,, Jedva Čekam! I ja!,,
Tata pjeva! Stalno pjeva. Gleda mamu! Smiju se.
Opet ona njemu govori ,, Polako vozi, Envere,  djeca su s nama!,,
I kad u Drvenik stignemo, kad duboko udahnemo onaj miris smole i mora i svog onog bilja, poželila bih da tih sedam dana traje cijelo ljeto.

Slična sjećanja vojvođanska, kao i bosanska...
....ali vratimo se u sadašnjost,  četrdeset pet-šest godina nakon ovih putovanja..
Od  sjećanja na prošlost, sada i posebna tuga jer je otac bolestan i star i odavno više ne pjeva.

U mojoj kuhinji ponovo pita na repertoaru. Oporavljena poslije operacije, pravim svoju prvu u ovom stanu. Vrijeme bundeva i bundevara.
Osvrnula bih se malo na način zalijevanja.
Jedan dugi period, pite sam pekla, pokrivala duplim stolnjakom ili drugom tepsijom i pustila samo da se malo upare. Bez zalijevanja, i takve su mi bile vrlo ukusne.
Onda sam se vratila tradicionalnom načinu pripreme koji kaže da zaljev u jednoj umjerenoj količini svakoj piti povrati mekoću i sočnost, a korica i dalje zadrži hrskavost.
Meni je baš u toj mjeri bit.
Bureke, sirnice, krompiruše, mantije...zalijem prokuhanom vodom u kojoj je komadić maslaca i sol.
Bundevare i zeljanice zalijem vrelim mlijekom.
Polijevam kutlačicom kako bih odredila količinu. Polako naginjem tepsiju da tekućina prođe u cijeli sadržaj. Ako mi se omakne, pa zalijem previše, nagnem tepsiju i izlijem višak.
Zalivene pite vratim u isključenu rernu na 5 minuta.
Eto, čisto jedan mali dodatak vezan za pečenje pita.
Vodite li djecu ili unuke na more, podsjetite se svojih sjećanja i pazite, sad stvarate njihova. Neka im se sa smiješkom vraćaju!
Odlučite li se za pripremu bundevare, u slast Vam bilo!







Nema komentara:

Objavi komentar