subota, 2. rujna 2017.

PRIČA O BAJRAMU

Promijenili se i Bajrami!
U ono mi vrijeme radni dan na Bajram, nije niti smetao, niti sam to primjećivala. Kad je djetinjstvo i mladost, ljepota te zapljusne i samo nju vidiš.
Nisi majka i ne okupljaš ti u svoje skute i u svoj dom.
Onda su isčekivanje Bajrama, u roditeljskoj kući, pratila detaljna pospremanja. Viorile se zavjese sa svih prozora na štrikovima u avliji, pralo se, izmicalo, sve što se izmaknuti može. Nastavilo se tucanjem oraha, mljevenjem, slaganjem baklave ili ružice...
Polagala je jufke u tepsiju s tolikom pažnjom, kao da je to vrlo poseban posao, što je po mojim sjećanjima i bio.
Otopljeni puter, s pažnjom. Rezanje kusova, s pažnjom.
Onda bismo u verandi udisali predivne mirise iz rerne, a oni pričali o nekim njihovim Bajramima, iz njihovih roditeljskih kuća s dobojske Čaršije!
A, nije šala, kuće im bile jedna nasuprot drugoj. Zagledali se, zaljubili i proveli život zajedno.
Sve su oni u životu skupa, kao i u pripremi Bajrama.
Drugi su dan pravili dolme. On čistio, prao, ona filovala. Sitne male paprike, sitne sarmice od lista loze, sitne sogančiće. Pekli se fini komadi teletine. Majka razvijala najljepše pite na svijetu.
Sve je spremno čekalo sutradan, njihovu djecu i unuke.
U rano jutro, poljupcem u ruku, čestitala bih joj Bajram.
Bijela ruka, i mekana i kosčata od posala cjeloživotnih. Najnježnija ruka!
Čvrsto bih ju zagrlila i uronila lice u šamiju. Miris njene kose i cvjetnog sapuna koji je ostavio svoj trag u koži, toliko poseban.
I često sam tako s nježnošću dodirivala naušnice od starog zlata, s bordo kamenom.
Najstarija unuka, pa bi mazeći me, govorili da sam ,, na zlatnoj stolici,,. Kod njih sam i bila.
I sad, daleko od djetinjstva i mladosti, dvadeset godine poslije njenog života, mogu osjetiti sve isto. Usjekle se emocije i ostale.
Začas bi se kuća napunila. Stizale tetke, dajdža, dajdžinica, moji roditelji, brat, moji rodjaci. Zazvonili glasovi avlijom, verandom i ganjkom, nekom posebnom radošću i veseljem.
Nije u kući bilo stola koji bi nas mogao okupiti oko sebe, ali smo opet svi imali mjesta. Ona bi zadnja sjedala, govoreći da jedemo, da ne čekamo..a svejedno su kašike mirovale dok god nam se ne bi pridružila.
Majka uvijek lijepa, te mi je dane bila jos posebnija. Djed uz sve pohvale njihove djece, dodatno naglasavao njenu dobrotu.
,, Moja Bisera!,,
Danas i o tome mislim. Kad muž svoju ženu zove Biserom, mada se tako ne zove... Kad joj da dodatni sjaj, pa i tim imenom prizna koliko je za njega posebna.
Nisam znala jesu li bili radni dani ti Bajrami! Nama su uvijek bili jednako svečani i veličanstveni.
Grle me jučer moja djeca, čestitaju, a meni to puno više od zagrljaja!
Učini mi se da su pomirisali moju kosu.
I sasvim slučajno, tek krajičkom oka, u ogledalu pogledah te male bordo kamenčiće, što blistaju na mojim naušnicama od starog zlata..


2 komentara: