ponedjeljak, 16. listopada 2017.

SAMO TRENUTAK..

Požurila je da ugrabi slobodno mjesto, čvrsto stežući torbicu, kao da se krađe dešavaju na svakom koraku.
S olakšanjem, jer ga je našla, smjestila se u plišani stolac, ispravila tijelo i glavu okrenula prozoru.
Naučena da gleda samo što ju se tiče, polako se njihala zajedno s tramvajskim kolima. Sa svakim kočenjem, cimnulo se i tijelo i brzo uspravljalo u otmjeni položaj.
Gledam joj kostimić, šivan po mjeri za sitno tijelo, vjerojatno nekad davno, i danas savršeno pristajao ovoj nježnoj ženici.
Ostaje vrijeme prijašnje u ljudima. Očito svojim izgledom, čuva i njeguje, baš ono u kojem je najljepše živjela. Prsti bez prstena, govore o njenoj samoći.
Onda sasvim slučajno, primijetih otkopčanu naušnicu.
Čudno se naherila, prijeteći da će ispasti.
I nisam htjela glasom remetiti njenu sliku. Rado bih uhvatila pogled, pa svojim upozorila.
Trajalo je, dok sasvim slučajno ne pogleda u mene. Jedan brzi pokret i dodirnuh svoje uho...
Uznemirila se, brzo provjerila naušnicu i vješto ju zakopčala. Tanki naborani prsti, zadrhtaše.
Tada pusti osjećaju sreće da je preplavi, uzdahnu s olakšanjem. Zahvalno mi klimnu glavom i još jednom prstima obuhvati naušnicu.
Očito je zlato imalo svoju priču, možda ljubavnu, sretnu...Sigurna sam da su joj vrijedile više od zlatarske cijene.
I eto, neki obični trenuci potaknu na razmišljanje...Svi mi u svojim životima, zatvoreni u svoje priče, obojeni svojim bojama.
Užurbano izađoh na svom stajalištu. I nekako nesvjesno, brzim pokretom potražih u kosi zlatne kopče.....

Nema komentara:

Objavi komentar