Nas smo se dvije, u njenoj sobi iznad dobojske Iskre, decentno šminkale i uređivale, a teta Manja je vazda govorila kako smo lijepe i kako nam nikakva šminka ne treba. Svejedno smo povlačile crtu krejonom uz rub oka i nanosile sloj po sloj maskare.
Danas gledam naše slike. Ma lijepe, prelijepe...
Tako i u svemu. Nečemu je opis nepotreban. Čim pokušaš, bude ti jasno da je svaka riječ malo. Nečemu kvari ljepotu.
Samo se gleda, uživa, upija, čuva..ili možda jednostavno jede...
Priroda uredila jesenjske tikve da su naizgled lijepe, oble, unutra fino narančaste, slatkog okusa.
Dala im začine koje trebaju, dala im sve.
Samo lijepo kupiti komad, izrezati na debele kriške i staviti u rernu. Mada se čine suhe, imaju one itekako soka, pa nikakvo pečenje na rešetki ne dolazi u obzir. Isprobala, pokajala se! Čekalo me pranje rerne.
Dakle, u tepsiju suhu tikvu i na 200 C. Omekša začas.
Ovom sam se desertu baš veselila. Ne vole moji i mislim kako će mi dvije kriške biti sasvim dovoljne.
Ispečene se hladile na radnoj ploči.
Ko to tamo šuška?
Ne diraj to!
Odlučite li se za pripremu, sad je vrijeme!
Neka Vam je u slast!
Nema komentara:
Objavi komentar