Sad, u ovom drugom životu, a definitivno je drugi život počeo s ratom, sasvim je druga percepcija svega što se dešavalo.
Imali sreće, da smo iz tog velikog zla izvukli živu glavu, pa kao poslije svakog pada, otresli sa sebe sve nepotrebno, pregledali jesmo li čitavi, stisli svoju djecu i krenuli u nepoznato.
Zaista mislim da je sve to drvlje, što je usput padalo na naše glave, gore od svih granata koje preživjesmo. Izranjavalo i tako izmučeno tijelo i dušu. Koja to sredina voli da mu dođu neki nepoznati ljudi i tu žive? Nikad neće postati domaći, uvijek stranci.
Ali dobro...prošle godine, mi ojačali, zaliječili se, potisnuli dvojbe jesmo li trebali otići, nismo li....Pustili korijenje u nekim novim sredinama, naučili jezik, prigrlili običaje, našli svoje mjesto u nekom novom društvu, našli svoje dobre ljude.
Većini, ekonomski, život bolji nego što bi bio u domovini.
Jedna generacija, znamo reći, žrtvovana za sljedeću.
Tamo negdje naši ljudi umiru, naša mezarja i groblja, naši preci. A gdje će biti naši mezari i grobovi? Tamo je negdje ono, čije vrijednosti danas teško možemo dočarati svojoj djeci, tako da isto osjete.
Dajem knjigu sinu, ispisanu starinskim izrazima, bosanskim, s kojima sam odrasla. Vraća mi je. ,,Mama, ja to pola ne razumijem!,,.
Ne razumiju sigurno niti novi Francuzi, Danci, Amerikanci...
Koliku smo mi to cijenu platili novim životom? I znam da bih opet otišla, da bih opet njihovu sigurnost stavila ispred svega, ...ali, toliko je tuge.
Iščupati biljku, pa ju staviti u nekakvo sasvim drukčije tlo, pa pustiti da raste kako zna i umije.
Neću reći da mi nije dobro. Dobro mi je. Volim ovaj život, volim i ovu lijepu zemlju. Imam svoje drage ljude. Osnažili me mnogi dobri koji se kao čudom nađoše baš kad je trebalo, ali, eto..često se sjetim svog grada. Možda nije bio posebno lijep, nije nešto posebno ni imao, al meni u njemu sve najljepše. Vuče neka jaka energija.
Je li to starost koja polako dolazi, pa sada, otresam sa sebe ovaj novi život, pregledam je li mi tijelo čitavo, pa bih rado neka dobojska svitanja pod svojim prozorima...
Kasno je, znam...
...ali, vratimo se kuhanju.
Ono bijelo meso, ostalo iza pilava, nauljeno, začinjeno, samo sam spustila na vrelu roštilj tavu. Temperatura umjerena, jer su komadi debeli.
Peklo se polako, jelo ogoljeno od nekog posebnog umijeća, kao što su ogoljeni i osjećaji, čisti, najčišći....nostalgični!
U slast Vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar