Tresli smo grane, kupili šljive u haljinice, sjedali na travu i jeli dok nas trbusi ne bi zaboljeli....U jednom trenu, sva djeca iz mahale, koliko god nas se zateklo, a iz svake kuće po dvoje-troje, popeli bismo se na stabla i sjedili na granama..
Dugo nisam vidjela dijete da se po nečemu pentra...
Kako li izgleda Đindić mahala?! Nadam se da su oni ,,bunarevi,, još tamo..
Šljive danas u mojim šerpama. 15 kilograma, sasvim je dovoljno. Očišćene sam kuhala dok nisu ukuhale do pola.Tek tada sam dodala 300 gr šećera na svaki kilogram voća.
S vremena na vrijeme promiješati na umjerenoj ,,vatri,,...Pred kraj sam cijeli sadržaj dobro usitnila štapnim mikserom.
Tad sam u jednu tepsiju stavila tegle da se u rerni zagriju na 100 C. Sa svake obavezno skinem staru etiketu. Uvijek ih održavam na toj temperaturi bar 30 minuta.
Kad je kuhača za sobom ostavljala vidljivo dno šerpe, pekmez je bio gotov.
Jednu po jednu teglu, na drvenu daščicu, pa brzo napuniti i odmah zatvoriti.
Uvijek po savjetu moje majke, za ove poslove, komade starih majica, izrezane, a nikako kuhinjske krpe. Čistoća i bjelina uvijek je govorila puno o svakoj domaćici.
Poslagane teglice, nalijepljene naljepnice..i nekakvo unutarnje zadovoljstvo.
Kad voliš kuhati i kad te to veseli...nije ni teško!
U slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar