PATIŠPANJA

Ne pravi se ovaj kolač ovdje gdje živim, niti  znaju za njega.
Pokušala sam prijateljici opisati šta je to. Nisam uspjela!
Ako kažem samo recept, stane priča u par slova.
Koliko jaja, toliko kašika šećera, toliko kašika brašna. Agda!
Ali nije to patišpanja...E, eee..patišpanja je nešto sasvim drugo. To je cijela jedna priča.
Domaća jaja s naše pijace, svježa, topla, bez spremanja u frižider, pa mutilica, ona obična, kojom se mutilo rukom...Pa jednolični ritam, bez prestajanja, a masa je sjaji i pjeni, pjeni..pa ona jaja od silnog mučenja pobijele..Pitam treba li još...Kaže, još muti, još...Pa kašika po kašika brašna, prosijanog....pomalo..Nikad sve odjednom....U nauljenu tepsiju, malo brašna rukom..protresi..nek pokrije cijelo dno tankim slojem..Pa izlij onu gustu smjesu, pa u vrelu rernu..i ne otvaraj, ni slučajno..Neko bi rekao , biskvit !!
Ma, kakav biskvit, to je prefini kolač koji opojno miriše..ispuni tepsiju do vrha..
Pola sata pečenja na 180 C.
Za to vrijeme kuha se agda..Može pripremiti jače i slabije sočna, s litrom vode i oko 500 gr šećera, ali i blaža, kao ova moja s 4 dcl vode i 200 gr šećera, pola oguljenog limuna na kriškice, ...Nek je jedno vruće, drugo hladno...Ljepota spajanja različitosti..
Kako kod nas kažu..VATRA I VODA...poseban spoj..
Zalijeva se malom kutlačicom, pa pomalo, pomalo..a ona upija i postaje slasna i sočna.
I nekako smo voljeli taj kolač kroz godine, kroz priče..
Pravim ja patišpanju, da nastavim tradiciju, sve po propisu i strpljivo..
Žuta, mekana, napijena sokom, miriše...
U slast vam bilo!