BOSANSKI LONAC - MAJKE, RUKE VAM SE POZLATILE..

  Danas smo ispraćali jednu majku. Grč pri pomisli na prijateljicu koja je bez nje ostala, ali i grč zbog prolaznosti života. Pričamo, primičući se groblju, koliko smo sretni ako još uvijek imamo porodicu na okupu i ako s njima imamo smijeh i veselje, poštivanje i toplinu. Koliko to moramo dati sebe i koliko to moramo razumjeti druge, da bi sve nevažno maknuli u stranu i bili sretni isključivo zbog toga što smo živi, zdravi, što se volimo? Koja je tajna sretnog života?
Okupile se Dobojlije svih generacija.
Prepoznajemo, javljamo se, svrstavamo jedni druge u dobojske porodice.

Jutro mi prođe u brzom spremanju ručka. I on mi je uvijek vezan za sreću što imam dom i mir. I ovim ga ručkovima čuvam..jer...nije hrana samo hrana...Ona nas smjesti da sjednemo jedni nasuprot drugih, da razgovaramo ili da šutimo, uvijek i isključivo za stolom, pa je njihova šutnja i moja šutnja, njihov smijeh i moj smijeh. 

Naučili me u našoj kući, nekad davno, poštivati, pa to danas prenosim na svoju djecu..

Smrt nas vrati na temelje postojanja, pa sam i ručak samo slagala u lonac..red po red..Komadići junetine, luka jednog, drugog, mrkve, peršuna, šaku ječma..podlij, promiješaj..solju začiniti, crvenom paprikom obojiti, biberom zaljutiti...Na to četvrt glavice kupusa, krompira, paprike, paradajza, patlidžan na kocke..šaka riže...Lovor da zamiriše...Potiho, strpljivo..Ništa ne može biti gotovo prije vremena..Pred polazak, isključen ručak...Samo da se u duboke tanjure,zdjelice, vadi, kako ko voli...

Najčešće uz toplinu doma vežemo majku, pa me danas pritisla jedna teška tuga..

Majke, ruke vam se pozlatile!