Tanke šnitice uvaljam u oštro brašno, pa na malo ulja kratko prepečem sa obje strane. Umjerena temperatura da dobije finu reš koricu, ali da je unutra mrvu nepečena.. Na tanjuru već čeka crveni luk izrezan na listiće..Iz tave, direktno na tanjur sa ono malo masnoće koja je toliko fina za umočiti kruhom..Malo soli i bibera po svemu i uživanje u vrućem obroku.
Nekad je u Doboju bila najpoznatija Hasanicina mesnica.Pod Čaršijom, iznad pijace, na početku ulice koja polako u blagom luku vodi prema Gradini.
Uz svaki komad kupljenog mesa, u toj mesnici, u bijelom je papiru bila kost za supu, komad džigerice, besplatno...
Davno, uz svoje starije, u kupovini, pogledi kroz staklo frižidera i visoko gore na kolutove sudžuka koji visi na kukama, na komade fine suhe govedine..Kasnije, kao mlada žena, kupac u istoj toj mesnici, s povjerenjem da je baš tamo sve fino i friško..Nedavno, za posjete Doboju, mom najdražem gradu, tek da me želja mine i da na tren vratim dio onog vremena. Poznato lice, kome ja nisam poznata. Pokazuje, nudi, ...Spominjem mu da sam cijeli život dolazila, do prije ovih 20 godina, novog života..Čovjek izlazi, pita koja je moja familija, pruža ruku, drago mu je..drago je i meni...Izlazi iz radnje, maše nam u odlasku..
Neki događaji, naočigled nevažni, neki ljudi, sjećanja....a sve je važno i sve nas čini ovim što jesmo..
Tako, u ovom životu, ovaj ručak, kao onaj nekadašnji..a opet toliko različit..
U slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar