Kao djevojčica, imala sam prijateljicu, nešto stariju od sebe. Ponekad bi moja majka, pozivala nju i njenu mamu. Nas dvije u igranju u avliji, a njih dvije, pod grožđem uz kafu.
Prijateljičina majka je imala mali posao od kuće i svi smo koristili te usluge.
Sjećam se jednog dijela razgovora koji sam tada, davno čula..Usjekao mi se u pamćenje i dio rečenice i majkin uzdah i tužan pogled.
Pozvala je ženu da dođe, da se obje malo odmore....a i djeca će se poigrati...
Ova je odgovorila da svakih pola sata kojih ne radi, ona izgubi 10 dkg kafe!
Tako mala, shvatila sam!
Moja je majka odvajala sate i sate za mene...pričala i pričala, grlila me, pravila mi frizure, milovala me i ugađala..Nije gledala na vrijeme.
Postoje ljudi koji znaju i oni koji ne znaju cijenu malih stvari u životu. Male nam stvari ugriju srce, oplemene nas, obogate nečim što nije novac. One nas obilježe i učine drukčijima.
Postoje ljudi koji kraj zdravih očiju to ne vide.
Malo nam treba.
....I desio se rat..Nestalo je naših avlija, nestalo je ljudi...Tad sam čula...,,Umrli su jedno za drugim, sve troje. Kuća je ostala razbijenih prozora. Viore se zavjese, propuh ih nosi...,,
Jednog dana spustimo ruke niza se i odemo ne odnoseći ništa...
Za nama ostaje ono što smo bili drugima..
Ali, vratimo se kulinarstvu...
U mojoj kuhinji je danas jedna mala stvar koja uljepšava život. Miris domaćeg kruha.
Nasula sam kilogram bijelog brašna u vanglu, pa mu dodala 300 gr cjelovitog, s mlina...onako, punog mekinja.. Kvasac je uzašao u toploj vodi, zapjenio se..
Soli puna kašika. Toplom vodom sam zamijesila tijesto.
U par navrata sam ga premijesila, da bude finije..
Modle za kruh sam obložila papirom , pa i u njima pustila da štruce još jednom nadođu.
Na 200C, 15 min, pa na 180C još 45.
Fino sam umila svaku štrucu vodom...iz ruke.. i zamotala ih u stolnjak.
Male stavi su svud oko nas. Mala stvar je i miris domaćeg kruha koji nudimo..i osmijeh i zagrljaj..
Nađimo za njih vremena dok ga još imamo!
U slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar