subota, 5. ožujka 2016.

SIRNICA S PRIČOM...

Nije lako ispričati priču o nafaki.
Obično nas na nju najprije asocira sve vezano za hranu. Iznenadnim dolaskom u tuđu kuću, ono što zatičemo, biva nam ponuđeno, jer je to naša nafaka, nama sudbinom namijenjeno. I svako odbijanje takvog gostoprimstva, potpuno je isključeno.
Nafakom se naziva i ono što nam sudbina nosi. Jedini put kojim kročimo i jedini cilj kojem idemo, ,,davno zapisano,,.
Toliko je emocija vezano za ovu običnu riječ o kojoj slušam cijeli svoj život. Ona je za mene ona najplemenitija nagrada, koju čovjek može dobiti. Za bolje razumijevanje, mogla bi se nazvati blagoslovom. I srećom, naravno! Kažu da svaki dan ima svoju nafaku, ali joj svojom dobrotom treba ići u susret.
Uz nafaku se uvijek spominje sadaka. Dug da se dobro dijeli onima koji imaju manje. Jedno bez drugoga ne postoji.
Jesu li vijekovima iza nas, ljudi puni mudrosti, prepoznali temelj čovječnosti i kroz ova dva pojma?
...I ljetos,na domak Doboju, iznenada, posjećujemo roditelje moje drage prijateljice... Već s kapije vičem..,,,Ima li kakve kafe tamo?? O, kakvo iznenađenje...Evo tek pečena sirnica...Vaša nafaka!!,,
Grlim joj majku, za sebe i za nju jer je daleko.
Nafaka je sreća da osjećaš dobrotu i ljubav i tako ti se i vraća!
Ova  sirnica iz moje kuhinje, podsjetila me na tu od ljetos. Rekla bih da mi je to najbrži ručak. Fino zamiješeno vučeno tijesto. Nadjev od svježeg sira, par jaja, domaćeg vrhnja, malo soli..Fini mali zvrkovi, začas su popunili tepsiju. Zamirisala sirnica! Možda je nekome nafaka!
U slast vam bilo!

Nema komentara:

Objavi komentar