Bude se čula uz buđenje prirode. Moć opažanja, nekako jača.
U kuhinji mi miriše jorgovan. Ako hoću poznati miris, valja mi ga imati neživog, u vodi.
U našoj smo avliji u tom uživali, živom.
Otvoriš kapiju i kročiš u jedan svoj svijet. Ima nečeg veličanstvenog u tome. U rano proljeće pratiš kad cvijeće izviri iz zemlje. Pogledaš, zagledaš, očekuješ..Vidiš kad listovi rastu, kad se cvijet raspukne. Rastvore se bogati zumbuli, otežaju grane jorgovana, narcisi zažute. Čuvaš stručak i granu..Njeguješ! Zamiriše oko cijele kuće. Ulazi kroz prozore. Tjera te da duboko udahneš!
Sjećam se da sam u djetinjstvu, sa izleta, donosila cvijeće sa korijenjem i sadila ga u cvijetnjak.
Nicali sljedeće godine kaćunci i divlji zumbuli, šafrani i visibabe..
Fenomen je avlija. Nije ju slučajno i Andrić opisao kao jedan svijet. To i jeste. Spoj svoga na svome. Bogatstva vidljivog i nevidljivog.
Danas, puno godina od tada...prisutna, još kako! Stvarna!
Ali..vratimo se kuhinji..
Za pripremu mliječnog namaza s vlascem, ovaj sam put imala friški domaći svježi sir, u sirutki. Bio je sav u onim nježnim kockama. Ocijeđen, preliven domaćim vrhnjem, malo posoljen, izmiksan...
Nježne vlati vlasca oprala sam i sitno, sitno nasjeckala.
Umiješan u sir i vrhnje to je savršen namaz.
Okus koji blago podsjeća na bijeli luk, daje aromu cijeloj smjesi.
Ako se odlučite za pripremu, u slast vam bilo!
Ako vam zamiriše avlija vašeg života, osjećaji su krivi!
Nema komentara:
Objavi komentar