Otvorila sam ovogodišnju biciklističku sezonu. Kratki rukavi I ugodno prijepodne vani!
A kod kuće, podgrijan jučerašnji grah! Takav je najbolji. Nema kuhanja graha za jedan dan. Oduvijek se govorilo da je onaj vojnički, u velikim kotlovima najbolji. Meni dobar i moj.
Falilo mu samo ljute papričice!
Fini, makedonski tetovac, namočila sam u toploj vodi I ostavila preko noći. Nabujao, udvostručio zapreminu. Sutradan zrna dobro oprala, pa kratko obarila. Prolila vodu, pa u novoj stavila kuhati. Na grah, sitno nasjeckane mrkve, luka, bijeloga, peršuna lista i korijena, suhog mesa, soli, bibera. Polagano je vrijuckao dok zrna nisu omekšala.
U zdjelici izmiješam kašiku brašna, malo paradajz sosa I crvene začinske paprike. Dodam tu gustu smjesu grahu I pustim da kuha još desetak minuta.
Mirišljav, prefin. Obično jelo koje se kuha u svakoj kući.
Gledam ona zrna I sjetim se ...
Hoćete li da vam gatam u grah?
Da vidimo šta kaže prošlost, sadašnjost, budućnost!
Da vidimo hoće li se želje ispuniti! Ima li tegobe?
42 zrna stisnuti u šaci, primaknuti usnama kao da će se u njih huknuti, a misli usmjeriti ka svojim željama, najvećim...
Hoćete li da vam gatam u grah?
Kad bih bar znala!
U slast vam ovaj narodni ručak!
Nema komentara:
Objavi komentar