STAMBOLKA U JABUKOVOM PEKMEZU - S PRIČOM

Nisam se vozila vozom od djetinjstva, ali sam tad, unaprijed, baš proputovala za cijelo ovo vrijeme.
Nisam ja išla bog zna gdje. Uvijek ista trasa, ,, Doboj-Tuzla, Tuzla-Doboj,,
Stanica, koju nikad nisam voljela, upozorena, kao djevojčica, da ništa ne pipam rukama. Šalter na kojem sam kupovala povratnu kartu, onu malu, kartonsku, oker boje. Posebna pažnja, kad ju kondukter probuši, da kartu spremim, za,, moguće kontrole,, koje nikad u životu ne vidjeh, i povratak nazad.O,  to mi je bilo posebno važno. Vratiti se kući svojoj, u Doboj!
Isti miris vagona. Napeti skaj na sjedalima ponegdje pokrpan, ponegdje išaran. Nasloni upola postavljeni, upola sa drvenim letvicama. Spremište za torbu, gore, iznad glava i ono čemu sam se uvijek smješkala, metalna pločica zašarafljena na prag prozora ,, Ne naginji se kroz prozor,,.
Učinilo Bijelo dugme promjenu u životu svake Selme, pa se i ja osjećala posebno, kao da je ta pločica baš za mene.
Prozor se spuštao pomoću dvije metalne ručke. Valjalo je svu težinu tijela tijela objesiti na taj prozor, pa bi se polako spuštao u procjep ispod.
Pisnuo željezničar, cuknuo bi voz, i kompozicija bi tih šezdesetak kilometara kloparala punih sat i četrdeset pet. Jednu sam po jednu stanicu očekivala, dočekivala i kao štrihirala, sretna što kako tako odmičemo.
U ranom djetinjstvu, slali su me kao torbu.
Smjestili, predali kondukteru koji bi koji put zavirio prema meni tokom vožnje, a tamo, na kraju puta, dočekivali me roditelji.
Valjalo je sići iz tog voza. Ko ga izmisli toliko visokog! I odrasli su se ljudi zaskakivali, hvatali jednom rukom, a drugom, prema dolje grabili torbe i kojekakve pakete.
Djecu su dizali u ulasku, a raširenih ruku dočekivali, da im skoče u zagrljaj, u dolasku.
Put Doboj-Tuzla, obilježio je moje djetinjstvo.
Puno godina kasnije, moji povratci u Bosnu, opet završavaju u Tuzli. Svaki, baš svaki put, Doboj je prva luka u koju pristanemo da plućima dam širine, oku sjaja i licu osmijeha.
Putovanja naša životna.
Ko to pita noge gdje je su bile?
Samo se srcem osjeća.
....ali vratimo se u kuhinju.
Stambolkom zovemo jesenjsku tikvu, mesa narančaste boje.
Tvrda je, pa ju s korom izrežem na komade, nalijem vodu i skuham. Pazim da se ne prekuha.
Prokuham čašu vode i dodam joj čašu jabukovog pekmeza.
Stambolku ogulim, narežem na kockice i prelijem finim preljevom.
Recepti iz djetinjstva - najbolji su recepti!
U slast Vam bilo!