BOLNICA IZNAD GRADA

Dva svijeta, dvije planete.
Dovoljno se probiti bilo kojom zagrebačkom ulicom u toku dana i osjetiti stres koji frca iz nervoznog trubljenja automobila. Manevri u sekundi, koji produže dan za koju minutu, onome ko ,, stvarno,, žuri.
Dovoljno je ne krenuti isti tren kad se na semaforu upali zeleno svjetlo. Munje iz onih iza, koji bi brže reagirali.
Dovoljno je stati u red iza blagajni i čekati naplatu namirnica. Nervoza koja bi to bolje odradjivala iz mnoštva kupaca koji ,,nepotrebno,, stoje u redu. Valuta za mjerenje života, postao je novac i vrijeme.
U ovom drugom svijetu, sasvim suprotna dogadjanja.
Briga za svaku medicinsku pretragu. Mir pri ubodu injekcije, mir pri previjanju operacijskog reza, nježno pomicanje tijela jer svaki, iole nagli pokret, znači opasnost.
Pogled mi prati žene koje su puno starije, a prolaze muke. Natovarilo se životno breme , pa stvorilo dodatno, zdravstveno.
Izborana lica, drhtave ruke. Ako nije novac bio pokretač, bile su naslijedjene norme i sram da se ne ispune.
I dalje priče kako je sve što se odradilo, baš moralo da se odradi, a desilo se, eto, što se desilo.
Za svaku ukazanu pomoć, riječi zahvale i blagoslovi.
Slušam priče, a gledam Zagreb. Prostro se do kud pogled seže. Ljepota stoljetnih zdanja, ostavlja bez daha.
Jesu li ova dva svijeta zaista jedna drugom toliko nevidljiva?
Ne misli mir na nemir.
Dolje život, gore borba za život.
Zašto ovaj iz bolničke sobe, zna za onaj dolje, a onaj dolje žmiri prema brijegu?
Šta je to čovjeku, pa se nada da baš njega neće poklopiti nedaće?
I ova stoljetna bolnica, kao i sve druge, na brežuljku iznad grada. Zbog drugih razloga, znam, ali nadam se, i da osvijesti i uspori kad se krene put svjetala grada.
...ja to samo malo razmišljam...vratite se vi kuhanju...