Polako podigoh alku na kapiji, pa zakoračih u avliju. Metalni zvuk zazvoni, i klapnu na drvenu ogradu. Nigdje žive duše, a tek je devet.
Ono malo staze do kuće, sjalo je pod mjesecom. Sa svakim korakom škripa ugaženog snijega. Vanjsko je svjetlo za mene upaljeno.
Uvijek sam se bojala tog mrklog mraka, kad zamaknem za ćošak.
Skalinima do kućnih vrata, na kojima tiho okrenuh ključ. Škljocnu u mukloj tišini. Mikica naša, zaspala je na šiltetu sklupčana, tek malo pridignu glavu, i još jače se skupi u jastuku.
Sa prvim koracima, u ruke izuvam čizme, pa im odmah napipam mjesto kraj klupice. Novine složene da upiju snijeg s djonova. Znam da ću ih ujutro naći kraj šporeta, tople.
I bojim se da ih ne probude grede u drvenom podu. Svejedno što su pod tepisima, pokoja se oglasi.
Tad joj sjenu ugledah u mraku. Svo je vrijeme stajala iza kuhinjskih stora i pogledala idem li. Vidjela je da me dopratio do kuće.
Znamo obje da neću zakasniti, ni minutu. Nisam tada razumjela zašto brine.
Sat je toliko glasno kucao, da ga se moglo čuti s verande i u svim sobama.
Sigurna sam da je i on tamo iza vrata budan.
Što ste tako rano legli?
Jesi gladna?
Zagrlim je. Miriše joj kosa, po cijeli dan upletena u tanku pletenčicu, omotanu oko glave, pod šamijom.
Nisam! Ih, pa nećeš gladna leći?
Ne mogu! A mi ti ostavili večere! Na šporetu je, topla. Neka, ujutro ću, spavaj!
I bez glasa, da ga ne probudimo, svaka otvori svoja vrata i nestade u mraku.
Nema komentara:
Objavi komentar