Izmaknem se malo od tužnih ljudskih priča i prošetam sama. Kavica u tišini. Polagana šetnja parkom.
Danas sam se smjestila u udobnu pletenu fotelju uz bazenčić i uživala u suncu i tišini.
Tihi zvuk koraka, polako se primicao.
Njih dvoje. Oboje preko osamdeset. Gledam pred sebe, al krajičkom oka, opet mi u pogledu.
Primakla mu fotelju bazenu, okrenula suncu i pomogla da se u nju smjesti. Odmah je počeo čitati novine.
Ona je uzela svoje i sjela u njegova invalidska kolica.
Mora da je vidjela kako sam zavrnula kratke rukave preko ramena, izlažući ih suncu, jer je odmah učinila isto.
Šutili smo nas troje cijeli sat u svojim mislima.
Onda je prekinula mir, ustala i prišla mu.
Spustila je glavu i usne pritisla na njegovo tjeme, a on je podigao ruku i lagano je lupkao po ledjima. Dugo su tako ostali.
Žao mi što sam im remetila trenutke svojim prisustvom, ali mene je beskrajno dirnuo ovaj izljev ljubavi. Na kraju puta, oslonjeni jedno na drugo.
I ne diram suzu, ne mičem se, ne gledam, tek mirna čekam da se polako mogu udaljiti i ostaviti ih same.
Nema komentara:
Objavi komentar