Usput i samu sebe podsjećam na prošle dane.
Nižu se doživljaji i trenuci. Pojavljuju ljudi . Neki sa mnom samo dio puta, neki me prate oduvijek
Svaki u svojoj glavnoj roli, kistom oslikavaju jedno djetinjstvo i mladost.
Uljepšavaju stazu koju biram za svoj život. Neki mi kamenčiće sklanjaju s puta, mirisne zambake poklanjaju, rame svoje primiču za odmor. Paze da se ne spotaknem, da ne padnem.
Čine mi svojim životom, moj ljepši.
Neko mi srce krade iz njedara, pamet pomućuje. Opija dušu. Hoće je za sebe.
Izmičem se izazovima da stazom životnom za se kolijevku nađem , djecu iz utrobe podignem.
Rukama za čitav život obgrlim. Svakom po jedna, najčvršći oslonac. Oči svoje na njih usmjerim da ih paze dok žive. Otvorenih za njih usnivam i budim se.
Nastavljam brigu kakvu mi usadiše preci moji. U krvi mi kola.
Tijelo moje pustilo ih životu, duša zauvijek pred njima krči put.
I htjeli, ne htjeli, bijeli smo zid. Prima se na nas svaki potez kistom. Jedna nam kap crnila zacrniti može sliku. Biram zato nježne boje i one crvene. Jedne toplinom uljuljkaju dušu. Druge, vatrom oboje emocije.
Nema komentara:
Objavi komentar