Dobar dan, zaljubljenici u kulinarstvo i lijepu riječ.
U rane sate kraj otvorenog prozora u Tuzli, uz budjenje pijetlova, (otkad ih ne čuh), nanizala sam ovu nisku.
U rane sate kraj otvorenog prozora u Tuzli, uz budjenje pijetlova, (otkad ih ne čuh), nanizala sam ovu nisku.
,,Susrele se nas dvije.
Zbog istih nas afiniteta spojile virtualne veze, pa se tek neki dan uživo i susretosmo.
U istom trenu, na dogovorenom mjestu.
Ista moja Kata, kakvu sam je i zamišljala. Možda ipak malo jača po borbenosti kroz život, od one nježne plave žene kakva je na slici, ali maštovitost i vedrina, baš onakve kakve sam i pretpostavila da će biti.
Pijuckale svoja pića u vrevi kafića. Nikakav nam metež ne zasmeta. Kao da su svi ti glasovi jednostavno utihnuli od naših ozbiljnih priča i neozbiljnog smijeha, (zaboga, prešle smo pedeset, okreću ljudi glave prema nama).
Prodjosmo životom kroz vrijeme. U problem, iz problema. Iz tegobe u umirenu i izliječenu dušu, kroz školovanje nas samih u najvažnijoj školi.
Dotaknusmo se onoga što nas je i spojilo, divnih kulinarskih čarolija.
Ispisale, kao neko pismo, običaje naših krajeva I različite i iste.
Onda mi ona opisa kako doživljava moje priče i recepte. I kao da tu malo zastadoh, zahvalna što je shvatila iste životne trenutke, jednako ih uvažavajući kao i ja, što ih i sama izvlači da se ojača.
Rekoh da su priče iz prošlosti, na što me prekinu...nisu prošlost!
I nisu!
,, Prošetam i ja svojim dvorištem, kad ti ispričaš o svojoj avliji. Kao da sam tamo i sve isto vidim, što tvoje riječi vide.,,
Temelj su!
Ispričale se koliko stade u tri sata. Iz vreline, pljusnu kiša po Zagrebu. Poplavi ceste i nogostupe.
I gledam je kako istrča iz auta, do ulaza preskačućii lokvice. Generacija moja, ko bezbrižna djevojčica u šarenoj haljini. Pristaje joj savršeno. I duši njenoj neukrotivoj pristaje. Maše!
Sličnih je ljudi puno. Odašilju svoje vibre na razne načine, pa i kroz svoje pune tanjure koje nude svijetu. Zamirišu duše kao najskuplji parfemi. Osjeti tamo neko, na drugoj strani svijeta, svaku komponentu utkanu u tu rukotvorinu.
Tako i ja kroz svaku krišku Katinih kuglofa, a za sad ih je preko četrdeset, i kroz sve njene ručkove, prepoznah slično bosanskom u njenim madjarskim korijenima. Nadju se ponekad ljudi, kao nas dvije !!!
Neka ti je u slast, Kato draga!
Zbog istih nas afiniteta spojile virtualne veze, pa se tek neki dan uživo i susretosmo.
U istom trenu, na dogovorenom mjestu.
Ista moja Kata, kakvu sam je i zamišljala. Možda ipak malo jača po borbenosti kroz život, od one nježne plave žene kakva je na slici, ali maštovitost i vedrina, baš onakve kakve sam i pretpostavila da će biti.
Pijuckale svoja pića u vrevi kafića. Nikakav nam metež ne zasmeta. Kao da su svi ti glasovi jednostavno utihnuli od naših ozbiljnih priča i neozbiljnog smijeha, (zaboga, prešle smo pedeset, okreću ljudi glave prema nama).
Prodjosmo životom kroz vrijeme. U problem, iz problema. Iz tegobe u umirenu i izliječenu dušu, kroz školovanje nas samih u najvažnijoj školi.
Dotaknusmo se onoga što nas je i spojilo, divnih kulinarskih čarolija.
Ispisale, kao neko pismo, običaje naših krajeva I različite i iste.
Onda mi ona opisa kako doživljava moje priče i recepte. I kao da tu malo zastadoh, zahvalna što je shvatila iste životne trenutke, jednako ih uvažavajući kao i ja, što ih i sama izvlači da se ojača.
Rekoh da su priče iz prošlosti, na što me prekinu...nisu prošlost!
I nisu!
,, Prošetam i ja svojim dvorištem, kad ti ispričaš o svojoj avliji. Kao da sam tamo i sve isto vidim, što tvoje riječi vide.,,
Temelj su!
Ispričale se koliko stade u tri sata. Iz vreline, pljusnu kiša po Zagrebu. Poplavi ceste i nogostupe.
I gledam je kako istrča iz auta, do ulaza preskačućii lokvice. Generacija moja, ko bezbrižna djevojčica u šarenoj haljini. Pristaje joj savršeno. I duši njenoj neukrotivoj pristaje. Maše!
Sličnih je ljudi puno. Odašilju svoje vibre na razne načine, pa i kroz svoje pune tanjure koje nude svijetu. Zamirišu duše kao najskuplji parfemi. Osjeti tamo neko, na drugoj strani svijeta, svaku komponentu utkanu u tu rukotvorinu.
Tako i ja kroz svaku krišku Katinih kuglofa, a za sad ih je preko četrdeset, i kroz sve njene ručkove, prepoznah slično bosanskom u njenim madjarskim korijenima. Nadju se ponekad ljudi, kao nas dvije !!!
Neka ti je u slast, Kato draga!
....ali, vratimo se kuhanju...
U vrućim su danima ručkovi ,,nabrzinu,, spremljeni.
Pohano, ko pohano..o njemu je bilo puno riječi...
Meso sinoć začinjeno solju, biberom i uljem, jutros uvaljano u oštro brašno, domaća jaja, tek malo umućena, pa u krušne mrvice.
Pekle se šnicle s jedne, pa s druge strane, samo jednom okrenute, i mekane odložene na papirne ručnike.
Htjela sam o pireu s blitvom.
Domaći krompir, brat uzgojio, divan. Kocke se skuhale u puno vode, pa na njih tek na par minuta spustila i blitvu iz njegove bašče. Uklonila joj ,,rebra,, pa se začas skuhala.
Dalje je sve isto. Ocijediti vodu, posoliti, dodati malo maslaca i mlijeka i izgnječiti pire.
Nije onako kremaste strukture, ali je okusa izvrsnog.
Odlučite li se za pripremu, neka Vam je u slast!
Nema komentara:
Objavi komentar