Dođemo u Bosnu, prošetamo Dobojem i Tuzlom, pa uvijek zavirimo u mesnicu. Čudo jedno!
Tako finog mesa u Zagrebu nema. Teletina je teletina, samo u Bosni. Ali, cijene su već nešto drugo!
Za ovaj ručak sam mesara, u zagrebačkoj Ilici, zamolila da mi odreže četiri odreska. Planirala sam ih u sočnom ručku koji nije podrazumijevao rastanjivanje mesa kuhinjskim batićem.
Sve skupa malo više od pola kilograma.
Na papiru u koji su bili umotani, odmah sam ih nasolila i malo pobiberila, polila s malo maslinova ulja, pa opet zamotala. Jedna posuda za pranje, manje.
Meni je u jednostavnosti ljepota okusa.
Prepekla meso sa obje strane, na jačoj vatri, da malo porumeni, pa mu dodala 3 glavice luka i par čena bijeloga. Pustila da luk padne na dno, šnicle složila po njemu i na laganoj vatri polako dinstala.
Tek po malo vode, svaki put okrećući meso. Nikad ga ne probadam vilicom da sokovi ne bi iscurili, ali luk uvijek malo gnječim o dno posude. I za taj me savjet vežu sjećanja na jednu divnu Dalmatinku.
Da sam jelo pripremala u Bosni, bilo bi prije gotovo. Ovoj teletini treba više vremena. Nije niti okus isti....ili mi se čini?
Vraćam li se i u ovom receptu romatičnoj nostalgiji da je u domovini sve drukčije?
Bilo kako bilo, na tanjuru je komad mekanog mesa, po njemu saft od luka, uz salatu od cvekle, kuhanu quinoju i kutlaču fino uprženog sataraša....
Za mene, ručak za preporučiti!
Odlučite li se za pripremu, u slast Vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar