Uz njega me vežu dvije priče. Obje su iz ranih sedamdestih.
Jedna se smjestila u majkinu kuhinju.
Razbijaju se jaja, domaća, s naše dobojske pijace, jedno po jedno. Grabe se ravne kašike šećera, prosijava brašno...dodaje pažljivo, malo po malo...Tetka muti pjenjačom. Nagne zdjelu od sebe, mater u nju pogleda, pa kaže: ,,Muti, muti, još, još....sve dok ne pobijele.. U to doba nismo imali mikser. Činilo mi se da taj posao traje kao vječnost, jer je Jasna kukala kako je boli ruka.
Dok se pekao biskvit za rolat, kako smo ovaj kolač u Bosni zvali, nas bismo tri prstima pokupile sve ostatke smjese sa emajlirane vangle, i pojele. Niko tada nije spominjao salmonelu, niti se ikad iko od nas razbolio.
Sad znam neke druge stvari..Baš onakav, prijašnji način mućenja biskvitnog tijesta, kec je u rukavu današnjih vrsnih kuhara.
Druga je priča vezana za djetinjstvo mog muža. Vraćajući se iz škole, u prazni podstanarski stan, na zagrebačkoj Trešnjevci, jer je majka radila po cijele dane, u dućanu bi kupovao roladu, kako se u Hrvatskoj zove ovaj kolač, zapakiranu u celofan. Grizao bi ju kao sendvič.
Našem je mlađem sinu, ova druga priča, uvijek bila zanimljivija jer je ,,tata odrastao jedući rolade,,.
Kad sam jučer ispekla roladu s domaćim pekmezom od marelica, ocijenio ju je izvrsnom. Takva je i bila. I ovaj se pekmez u kompletiću, veže za dotičnu slasticu!
Domaća jaja sa zagrebačke tržnice, 6 komada odstajalih na sobnoj temperaturi, što je pravilo u pripremi biskvitnog tijesta, 6 ravnih kašika šećera, 6 kašika tople vode, 6 kašika glatkog brašna s praškom za pecivo, kojeg u Doboju u ovaj kolač nismo stavljali.
Jaja i šećer, zabijele, pa im se pridruže ostale namirnice. Naribah, u ovaj, i koricu domaćeg limuna.
Tepsija iz rerne, najveća. Zagladila smjesu na papir za pečenje i u rernu zagrijanu na 180 C, 30 minuta. Tokom pečenja, ne otvarati. Gledam, raslo je, pa se tek mrvicu spustilo.
Na stolu pripremila vlažnu, čistu, veliku kuhinjsku krpu. Izvadila biskvit, pokrila krpom, pa okrenula naopačke. Skinula papir, pa polako s krpom srolala. Ostavila sam da odstoji dok se ne ohladi.
Dalje je lako. Odmotati, namazati pekmezom i zarolati. Posuti štaubom!
Bilo bi idealno načeti roladu sutradan, ali smo je mi kušali nakon par sati.
Biskvit je kao pjenica. Mekan. Svuda isti. Nigdje zbijen.
Korica glatka. Velika rolada od 40 cm, ostala kao desert i za drugi dan. Probala i mlađa ekipa..
Pohvaljuju mater...Šta kaže? A, ništa, drago joj! Šta će reći?! ,,Čekajte da vam spremim za ponijeti!,,
Možda će ovo biti materijal na neku novu, treću priču, koje će se nekada sjećati naša djeca!
Odlučite li se za pripremu, neka je i Vama u slast!
Nema komentara:
Objavi komentar