Ako želim pecivo ili kruh koji su meki, mekši, najmekši...onda se odlučujem za tijesto u kojem je krompir.
Mogu to biti ostaci pirea od ručka, za pecivo koje će se jesti za večeru, ali ja ovo najčešće pravim ,,maksuz,,. Nije neki trud, a rezultat je odličan.
Bijelog brašna kilogram, u zdjeli, kašika soli, uzašli kvasac, pa još pirea od oko 300 gr krompira. Fino sve zamijesim i ostavim. Nakvasaće vrlo mekano tijesto, koje se ipak može razvaljati na pobrašnjenoj podlozi. Ponekad to učinim na papiru za pečenje, pa odmah prenesem na najveću tepsiju, a ponekad napravim ovakve kvadratiće.
Ostavim da još kratko nadodju, pa premažem jajetom ili mlijekom...kako kad..
Pečem 30 min na 200 C.
I tako, sjedimo za stolom. Naspremala svega. Pričamo, smijemo se. Gledam Ivana, naginje se Marini i kaže ,,ljubavi, probaj kako je mekano pecivo..,,
Gledam ljubav, svog prvorodjenog sina, u srcu majkinom, gledam njihovu divnu ljubav, poglede i osmijehe, i moje bogatstvo....
Gledam Matea i Zvezdanu, smiju se, sve im je fino..blista ljubav iz njihovih pogleda..
Moj mladji sin, preslika majkinog karaktera...
.....i ovu hranu pred nama...sva obična, domaća, nesavršena, al u njoj onaj najvažniji začin, ljubav...
Od srca, nesebično, rukama napravljeno...da dom bude dom...i sofra, sofra..
Nema komentara:
Objavi komentar