Ne mogu se odreći tagarice kad je zima. Mada je povrće sasvim drukčije, oslanjam se na poseban okus koji sama posuda daje jelu, pa je i sad pravim. Malo laganija, sa dobrim komadom junetine od vrata, skoro nemasnim, ali sa dosta luka koji se zajedno s njom dinstao. Pustila sam da meso fino omekša, pa ostatak povrća izmiješala, sve sjedinila, pa nastavila pod poklopcem peći u rerni. U manjoj tepsiji, ljuta varijanta, samo za mene!
Obično zaledim polovice malih paradajza, mesnate paprike, patlidžan na kocke, baš za ovo jelo.
Safta tek toliko da je sadržaj sočan, a gornji sloj zapečen.
Kad nisu u rerni, tagarice su mi uvijek ukras. Nije njima mjesto negdje u ormariću, već tamo gdje će pogled ćesto skrenuti.
Tagarica je tradicija, priča o jelima koja okupljaju porodicu, Bajramima za koje se obavezno priprema..Zato je sve, što je za nju vezano, nekako posebno. Sve sa posebnom pažnjom. Izbor namirnica, zagledanje tokom pečenja, upijanje jedinstvenih mirisa jela koje nema ni jedno drugo..
Volim pridavati značaj temeljima, kraju i običajima otkud sam potekla. Jedino cijeneći svoje, čovjek može voljeti i cijeniti tudje.
Nakon sinošnje divne večeri u ,,Sofri,, bosanskom restoranu, sa dobrim prijateljima, I bosanski je ručak bio prirodni slijed dogadjanja. Od smijeha koji je druženje pratio cijelo veče, do ambijenta prepunog starina, benda koji uživo, od stola do stola svira gostima na uho...
Dobro predstavljamo svoju baštinu kroz kulinarstvo, pa je i ovo mjesto okupljanja, uvijek prepuno Zagrepčana.
I danas imam osjećaj da taj divan susret ponovno proživljavam.
Ma, neka je dobrih prijatelja. Njih se ne traži, ili ih imamo, ili ih nemamo!
Pokušajte izbrojati svoje, one prave!
U slast vam bila ova domaća hrana!
Nema komentara:
Objavi komentar