Jesu li nekada kuharice željele imati bijelog brašna? Jesu li nekada željele svojoj djeci dati bijelog kruha? Je li se nekad s više poštovanja odnosilo prema hrani?
Nekad je crna jufka, pravljena vještim rukama bila nužna hrana, danas je privilegija. Skuplje nekoliko puta od bijelog brašna, ovo integralno, samo nas nekada podsjeti na ta vremena. Puno je mekinja. Okus slatkoće koji pamtimo iz djetinjstva i sad je tom finom tijestu.
Da jufka ostane cijela, dodajem mu pola bijeloga, pa s pažnjom rastanjujem. Malo pomalo, razvučem je na cijeli stol, pa je pogledam onako prelijepu, ponosna što mi je ta vještina savladana.
Ovaj put sam ostatke svježeg sira iskoristila za fil. Dodala sam malo vrhnja, jogurta, soli, maslaca...malo mlijeka..Prosijala sam domaću osušenu koprivu da svojim skrivenim vrijednostima oplemeni ovu pitu.
Sistemom slaganja kao pismo, posipajući svaki sloj, svela sam maslenicu na dimenzije okrugle tepsije. Zašto je stavljam u okruglu, kad tako savršeno paše u četvrtastu? Eh, zašto!
I to je tradicija, naše blago u sjećanjima i mirisima domaće hrane.
Fino je prevrnem na ruci, ubacim u nauljenu tepsiju, pa krajeve podvrnem i spod. Nema tu savršenstva u izgledu. Kvrgava i zgužvana, al baš takva je najbolja. Domaća!
U slast vam bilo, dragi moji!
Nema komentara:
Objavi komentar