Da pričamo o tome kako se pravi vučeno tijesto?
Koliko tanko, pretanko mora biti? Koliko je mirna, spretna ruka ispod prozirne koprene?
Kad ju poteže, privlači sebi, toliko je sigurna da će jufka ostati čitava dok ne pokrije cijeli stol?!
Da pričamo o pažljivom biranju najboljih komada junetine, sjeckanju ili mljevenju?
O usitnjavanju luka u najsitnije kockice, začinjavanju,...
Pečenju s pažnjom..?
Polijevanju uzavrelom posoljenom vodom, tek malo pomašćenom???
Da pričamo o onim pokretima kad se vrela tepsija drži u ruci, pa naginje polako ukrug, da onaj zaljev dođe u svaki krug ispečenog bureka??
Možda o onom mirisu što izlazi kroz čistu krpu kojom ga pokrijemo??
Danas bih ispričala nešto o onome na šta se ta fina hrana stavlja. BOŠČI !
Bošča je stolnjak. Kako su draga jela, dragi predmeti, drage su i riječi...Govore sto jezika, i govore kroz vrijeme..
Bošča se prostirala u verandama, na stolovima pod grožđem, gdje se ručalo u hladu. Ima simbolike u tom komadu platna, još kako..Cijeniti ,,nimet,, i biti zahvalan što ga imamo, pa time i podizati svoju vrijednost. Šta bismo učinili s komadićem kruha koji bi pao na tlo? Podignuli ga, poljubili i ostavili u stranu.
Poslije pojedenog obroka, sve mrvice koje su na bošču padale, otrešene ,,u kraj,, dvorišta, nikad tamo gdje se hoda..bile bi hrana za ptice.
Jesmo li cijenili više prave vrijednosti? Prosudite sami.
U slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar