Pamtim sofre iz djetinjstva i mladosti. Možda su mi sjećanja na tu hranu i stvorila ovu današnju ljubav prema kulinarstvu.
Izbalansirana, nemasna, količinski umjerena, više kuhana nego pečena...
Večere su bile lagane, pa je ovakva krompir salata, bila baš treći dnevni obrok.
Skuhan u ljusci, oguljen, narezan, krompir iz naše bašte, fino bi se hladio. Za to vrijeme, kolutovi crvenog luka, malo bijeloga, trakice paprike, a na vrh paradajz jabučar..Sve ubrano iz naših gredica..Pobiberiti, posoliti, politi s malo ulja i jabukovog sirćeta...
Nikad uz ovu salatu nismo jeli ništa drugo. Kad se okusi spoje, to je ukusan i dobar zalogaj kojem ne treba dodatak.
Danas, uz šnicle, na mom stolu. Na sredini je stola baš salata, da joj vratim ono mjesto koje joj pripada...a priču je trebalo doživjeti da bi bila shvaćena....Često je manje, ustvari, više! Kad te razvesele male stvari, pa se nasmiješ, pa ti neka toplina oko srca, kad se vratiš u onaj osjećaj sreće kakav je postojao u djetinjstvu, bogatstvo dobije jednu sasvim drugu definiciju!!! Je li tako?
Zato mi nije prijala ta šnicla..
U slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar