Hoće li i tada tvoje rame, nad mojim, štititi me od vjetra.
Hoćemo li i sutra ovako, bez riječi pričati, jer sve smo naše priče ispričali. Pogledima se dogovarati, spuštanjem kapaka potvrdjivati, obrvama izreći dileme, osmijesima, zadovoljstvo?
Hoćemo li jedno drugom u tanjure stavljati omiljene zalogaje, dijeliti krišku kruha?
Hoćemo li jedno drugo ušuškavati, smanjivati zvuk kad jedno tone u san?
I ljuti, za stolom šutiti, a primicati jedno drugom šoljicu kafe!!!??
Hoće li nam život ići na ruku da nas čuva i pazi?
..ali, vratimo se kuhanju..
Mladi krompir u modli za kruh. Tanke kriške velikih krompira, nauljila sam, posolila, pobiberila, posula s malo Vegete. Nagnula sam modlu, pa ih poslagala okomito. Po svemu tek par kapi ulja.
Zauzeli su u rerni malo mjesta i fino se, reš, ispekli..
Tek mala ideja za skromno jelo!
U slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar