U ranim predvečerjima, kad se dan lomio u noć, po dugačkim ulicama malog grada! Uz avlije i kapije, do mosta bosanskog i natrag do Starog grada, preko Čaršije dolje do pijace, pa prema Aljinoj pekari. Obilazeći lokve, susrećući poznate ljude, prešle bismo s kraja na kraj, cijeli Doboj.
I ruku pod ruku, kako se tad šetalo, otvarale srce, tražile savjete jedna od druge. Šutile i razumjele!
O, brige mladalačke! Najteže, nerješive muke! Najveće tajne nad tajnama!
O, suze najslanije! Nikad tolike isplakane !
I, neka je mladosti, neka je tog izvora života, što grije kroz godine.
Emocije ispred svih razmišljanja. Vrijeme, kad smo srcem birale puteve. Odluke, za koje danas znamo da su bile vrlo hrabre.
I za nekih kišnih proljeća, stvarale smo današnje prijateljstvo, neraskidivo!
...ali vratimo se kuhanju...
Otvorim frižider, a ideja se upali odmah, s onim svjetlom u njemu!
Malo vrhnja, na dnu kantice, na kuhinjsku radnu površinu! Ostala 2 žumanjka, i njih van..Malo sira svježeg, tek tristotinjak gr., još koje jaje, mlijeka..
U jednoj zdjeli smjesa za palačinke! Znam da će zamirisati ,,ovima,, u sobi i brzo iz dovesti do mjesta događanja!
U kanticu s vrhnjem, žumanjke, sir, malo mlijeka, vanilin šećer, malo običnog...i sve dobro izmiksati.
Iz zdjele kutlačom u smjesu, pa u tavu.
Iz tave na tanjur, pečenu palačinku.
Iz kantice, smjese od sira, po njoj, pa smotanu na tepsiju.
Buce, debeljuce, jedna do druge! Začas! Ostatke fila, po njima!
Rerna vrela! Dok se peku, možda nekih 15-tak minuta,uživam u irskim ritmovima s radija !
Paše uz ovaj kišni suton!
Večera!!!!
Da prošetamo kasnije mokrim ulicama, moja Sanja Knezevic Savic ulicama Calgaryja, ja zagrebačkim.... obilazeći lokve, kao nekad dobojskim???
Nema komentara:
Objavi komentar