Spremni kao puške, veče prije, morali smo rano na spavanje jer smo iz Tuzle kretali prije svitanja.
Brat i ja provjerili spiskove. Karte, tu! Teka u kojoj ima praznih stranica, tu! Olovka hemijska, ona što piše u četiri boje, tu! Čovječe ne ljuti se, tu! Pazi na kockicu. Prošli put nam je ostala. Lopta na napuhavanje, maska i peraje, tu!
Brzo polijegali, brzo zaspali, brzo nas probudili.
Ustajanje, ko u bunilu. Zgrabi stvari i u auto.
Nazad na sjedalima, za nas već napravljeno za spavanje. Jastuci na dvije strane, dekica. Vrata od auta, sto puta provjerena, zaključana! Mama sto prvi put, opet pipa je li hepek utisnut, da djeca ne poispadaju.
Bratove noge kod moje glave, moje kod njegove. Torbi more, al nama dobro. Zaspimo odmah.
Još je rano jutro kad provirujemo!
Gdje smo? Evo nas preko Olova!
Već gladni. Mama ko mama, dodaje hranu. Namazane kriške paštetom. Podravka - kokošja! Komad paprike u drugu ruku. Jedemo pazeći da ne mrvimo. ,, Ne do Bog da izmrvite! Pazimo, pazimo!,,
Čega ćemo? Da brojimo aute? Ja ću crvene!
Sarajevo, ogroman grad! ,,Meni Tuzla ljepša! A meni Doboj!
,,Da odemo na vrelo Bosne? Nećemo tata, kad ćemo onda stići na more? U povratku ćemo!,,
Virimo, gledamo! Auto se polako zagrijava! Primičemo glave prema otvorenim prozorima!
Negdje kraj polja, stanemo!
Tata iznosi deku, onu kariranu što s druge strane ima spužvu.
Mi već proučavamo šta ima u blizini.
Mama-čarobnjak, postavlja jelo. Kutije s hranom, šnicle, pite. Peremo ruke iz kanistera. Polijevamo jedno drugom, posjedamo. Paradajz u jednu ruku, meso na kruhu u drugu.
Čija je to zemlja, nije niti bitno. Osjećamo se slobodno i sigurno.
Nagni se da ne uflekaš majicu!
,,Je l tebi fino? Aha! I meni je!,,
Pojedemo sve ponudjeno.
Opet, kao trik, sve poslagano u auto. Pokret!
Kad će Konjic? Tamo ćemo u restoran. Uvijek isti... Nama sokovi, njima kafa. Već mi tu miriše more. Kupujemo uvijek smokve. I u povratku ćemo. Njih nosimo djedu i majki u Doboj.
Pa dalje, dalje !
Već smo u šorcevima i majicama.
Eno more! Eno more! Jao, što je divno!
Ne govori ,,Jao,,!
I sad iz Ploča, polako gore. Oči su na plažama, na suncobranima.,, Kupaju se! Jedva čekam! I ja!,,
Tata pjeva! Stalno pjeva. Gleda mamu! Smiju se.
Ona ponavlja ,, Polako vozi Envere, djeca su s nama!,,
I kad u Drvenik stignemo, kad duboko udahnemo onaj miris smole i mora i svog onog bilja ,poželjela bih da tih sedam dana traje cijelo ljeto.
......Prošlo je od ovih ljetovanja četrdesetak godina i više. S radničkom platom, vodili nas roditelji svake godine na more.
Moglo bi se razmisliti o oduševljenju, o skromnosti, željama...
....ali..vratimo se kuhanju..
Danas na stolu bundevara. Recepti su poznati. Zanimljivi mi uvijek detalji.
Kako ovo povrće pušta svoj sok, čim se posoli,.... promijenila sam recept.
U nadjev, sitno isjeckam bundevu, crveni luk, pa sve pobiberim, dodam malo ulja i ne solim.
Filujem tanko vučeno tijesto. Pečem na 200 C oko 30 minuta. Gore do vrenja zagrijem mlijeko u koje stavim sol. Fino promiješam i zalijem pitu.
Naginjem na sve strane, da zaljev svuda prođe, pa vratim još koju minutu u rernu.
Pod čistom krpom, malo odstoji, da omekša, pa okolo hrskava, unutra sočna...predobra!
Ako se odlučite za pripremu, u slast vam bilo!
Ako idete na more, sjetite se ljetovanja iz djetinjstva!
Nema komentara:
Objavi komentar