MIJEŠANA SALATA S PRIČOM

I malo prije ručka da salata bude na vrijeme, obuvao bi obuću za bašču, pa ulazio među gredice. Stopu za stopom, uskom stazom. Nožem odvajao paprike od stabalca, nježno da ga ne ošteti. Podizao lišće paradajza tražeći one najzrelije. Svaki bi samo okrenuo u ruci, a on bi se sam puštao u dlan.
Najveći, obično krpenim trakicama svezanim za stapku, već obilježeni za sjeme.
Krastavce pratio svaki dan. Loza im tražila sunca, pa se dizala uz ogradu. Pazio da ne prerastu. Par komada za salatu. U hladu izvađen luk, suši se za zimu. Izabrao bi jedan. Sve pažljivo. On sadio, okopavao, plijevio, uzgojio.
Istim bi putem i istim radnjama, sve do česme uz bašču. Ubrano povrće pažljivo oprao, pa sjeo pod groždje.
Već bi ga čekala porculanska zdjela za salatu. Njih dvoje u nekoj nevidljivoj simbiozi. Jedno drugom pomagali i jedno na drugo se oslanjali. Ne vidjeh majku ni kad dođe, ni kad ode.
Gulio i pričao sa mnom.
Na dno, luk na tanke šnitice. Sve bez daščice rezao u ruci. Po njemu, na trakice, paprika. Krastavcu odrezao vrh, pa mi ga pružio.
Kao dijete, uvijek sam si te vrhove krastavaca lijepila na čelo. 
Otkud mi to sad pade na pamet? Živote!
Znalo se i tad šta pomaže lijepom tenu.
,,Nikad na ribež. Skaši se. Uvijek reži ručno! Svaki kolutić iste debljine. Tanak! Paradajz po svemu. Najnježniji je. Tek po koji kružić čena bijelog luka.,, Sve iz naše bašče. Domaće! Ne špricano.
Povrće u slojevima, puna ga zdjela, nosila sam u kuću, na začinjavanje. Malo ulja, jabukovog sirćeta, malo soli među prstima.
Vraćala se pod grožđe s tacnom. Na njoj bošča, tanjuri, kašike i viljuške, slanik, domaći hljeb u platnenoj vrećici. Kraj njega veliki reckavi nož da može odrezati široku šnitu.
I tako u hladu, pod grožđem, slagala se sofra. 
Na vratima kuće, zeleno platno, štitilo unutrašnjost verande od sunca. Majka bi ga odgrnula noseći lonac. Iz njega ručka kutlače, naherena........
........................................................................................................
Danas na svom prozoru, nagnuta stablima uz zgradu, udišem miris prirode. Sjetih se kako dugo nismo jeli vani. Začini priroda jelo. Još ga više začine ljudi koje volimo.
Otud i sjećanja na prošlost, na moje drage, domaću hranu.
Nikad je bolju jela nisam. Nikad! Sumnjam i da hoću.