PEČENE PAPRIKE S PRIČOM

Mada smo rano krenuli, u Tešanj stigosmo kad je sunce već jako zagrijalo. Uskim ulicama bosanske kasabe, polako uzbrdo.Lijevo primijetih naziv sokaka u kojem si proveo svoje posljednje godine.
Gore, kroz kapiju, stišćući torbu pod pazuhom, jače nego što treba, koračala sam utabanom stazom. Stislo se u meni i duša i tijelo. Ne da mi tegoba daha udahnuti.
Nišani poredani bez nekog posebnog reda, pa poštujući mrtve, polako zaobilazim jedan po jedan.
Ne dižem glavu. Još je do tvog ostalo koraka. Na samom je kraju, gdje su u to doba pokapali Dobojlije, daleko od svojih mezarja.
Gledam ime i svaki put mi ruka na hladnom kamenu.
Danas uz drukčije misli. Bilo bi lijepo progovoriti koju s tobom, danas kad sam i ja bliže starijoj nego mlađoj dobi.
Možda bih brže prihvatila, bolje razumjela, pažljivije slušala.
Znao si ogoliti od emocija prepreke životne i ukazati na opasnosti koje se kriju iza slatkorječivog.
,,Razmisli! Ne žuri! Ostavi si dovoljno vremena za svaku odluku!,,
Danas bih te upitala jesam li onakva kakvu si me odgojio. Jesam li ispunila tvoja očekivanja?
Umjesto svega, samo tiha molitva. To je jedino što ovdje mogu izgovoriti. Odšutim uz tebe, a rojevi misli i riječi, sudaraju se i prepliću. E, moj djede!
Prošlo je puno, znam ja to.
I polako uskom stazom prema kapiji, kraj bijelih nišana.
Istih. Oni nas nekako vrate na početak.
Bez ičega došli, bez ičega odlazimo! Svi jednaki!
Ostaje ovo! Usaditi u srce dragim ljudima, dio sebe.
....Vratimo se kuhanju...
Baš su salate bile djedova specijalnost. Nema kakve nije pravio i od kakvog sve povrća.
Za ovu sam, u plitku šerpu, poredala mesnate paprike bez peteljki. Par kapi ulja, umjerena vatra. Sa dvije kašike povremeno okretala, da se kožica ne probuši.Pekla dok nisu omekšale. Sa svim sokom koji su otpustile, pretresla u zdjelu.
Hladne, s malo bijelog luka, jabukova sirćeta, maslinova ili bućina ulja...prstohvat soli...ljepota jedna!
Ako se odlučite za pripremu, u slast vam bilo!