Sjećam se prvih dana škole svoje djece. Ručica koje su čvrsto stiskale moju. Starijeg sina koji je prvi razred počinjao s početkom rata, mlađeg koji je školovanje započeo daleko od naše kuće.
Kako god bilo, život se ljuljao, ponekad stvarajući strah da će se brod prevrnuti. Mi, ojačani teškim vremenom, široko raširenih ruku stvarajući ravnotežu da se to ne desi.
Danas u miru svog doma, gledam šarene kišobrane kako idu prema školi. Neke lijepe torbe na leđima. Neki nepoznati životi na početku svog puta.
Uz ovo kišno jutro, sretna što mi snaga koju u sebi nosim, drži osmijeh na licu. Sigurna u sebe. Čvrsto na svojim nogama!
...ali, vratimo se kuhanju...
,, Moja žena junetinu napravi tako dobro, da je kao teletina!,,
I zaista jest! Ipak, svako voli pohvale!
Ovaj put komad domaćeg mesa, dakle malo tvrđeg, nasolila, pobiberila, podlila s malo vode, bez dodavanja masnoće. Krupno sam narezala luka i uključila. Na tihom, samo okretala ne probadajući meso. Svako malo podlijevala toplom vodom.
Nakon 2 sata, kad je omekšalo, dodala polovice krompira. Čim su se u pari skuhali, isključila!
Ako se odlučite za pripremu, u slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar