I jest nas sunce nagradjivalo više no što treba.
Nisam se niti nadala kupanju u toplom moru i cjelodnevnom izležavanju na plaži, baš u pola septembra. A to se desi!
Zato je danas, dva dana kasnije, buka i dreka iza brda, šuštanje krošnji kao da su kakvi uzburkani valovi mora. Vri iz lišća i granja.
Moglo bi se i spavati s tim zvucima, ritmični su svejedno, al mi vrag ne da mira, pa uz upaljeno svjetlo, planiram dan u šest ujutro.
Pomislim kako bih prije žurno spuštala rolete da kiša ne ,, isprlja prozore,,. Danas ju pustam da radi svoj posao.
Ništa ne zaustavljam, ne sprječavam. Sve je tu s razlogom.
Možda sam nekad i životu pokušavala promijeniti put. Vukla sudbinu za rukav da ljude i mjesta ostavi tamo gdje ih ja želim. Nije pomoglo. Desilo se šta se moralo desiti
Malo je toga u našoj moći.
Posmatram život otvorenih očiju sretna sa svakim novim danom. Nema druge! To nam je, što nam je!
...Idem pristaviti juhu.
Paketć sa 500 gr purećih vratova, baš sam za nju planirala.
Biće to nemasna juhica s puno povrća.
Ako skuham kakav krompirić, kad već sve bude mekano, pa još možda kakvu palačinkicu, biće to dovoljno za ručak.
Dakle, mrkva, peršun, celer, luk, pola paprike. Koje zrno bibera, malo soli. Na tihoj vatri nek vrijucka.
Na kraju procijedim, domaćih rezanaca ukuham i....čeka me puhanje u kašiku...!
Malo drukčija juhica! Zašto ne?
Ako se odlučite za pripremu, u slast vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar