ĐUVEČ IZ ZAMRZIVAČA - S PRIČOM, NARAVNO!

Čitam neke od mojih objavljenih priča i mislim, koliko je trenutaka sjećanja.
Kao kakav vatromet, kad se raspukne na milion malih sićušnih svjetala, pa svako obasja ono njemu najbliže, a skupa osvijetle čitav životni prostor.
Kroz riječi koje najjednostavnije opisuju jedno vrijeme, u kojem sam živjela, stvara se slika mog svijeta. Slika je to svijeta cijele moje generacije.
Crtala sam jučer Aneru dva crteža, njegovih najdražih igračaka. Polako stvarajući omjer tijela na papiru, stalno prateći stvarno i prenoseći na papir, izazvala sam sreću i zadovoljstvo na dječjem licu.
Potez po potez, kao i sve životno, uređujući osnovne karakteristike, pa detalje sve sitnije i sitnije, bljesnu slika onoga što sam gledala.
Zato mislim, baš oduvijek, kako je u životu sve bitno. Stvara nas i sliku o nama. Modelira naš doživljaj sebe i ono kako zračimo i ostavljamo trag na okolinu.
Nisu mi lijepe haljine ukras kojim privlačim. Uvijek je to moj osmijeh i riječ. Uvijek su to komplimenti starim damama koje kao listić na vjetru, trepere u tramvajima, naoko besprijekorno uređene, a davno zaboravljene u vremenu.
Nagrada je osmijeh od primatelja. Toplina i pozitivna energija.
Ma, koja haljina to može? Koje zlato?
Maleni detalji iz života, u kratkim pričama, najbolji su začin domaćoj hrani.
...ali vratimo se kuhanju..
Danas sam imala malo vremena. Ljetos spremljeno povrće, kao da je pola besplatnog ručka, danas. 
Prodinstani luk, mrkva, paprika, patlidžan, tikvica, paradajz, bez začinjavanja, spremljeni u plastične kutijice.
Danas sam sadržaj samo odledila, posolila, pobiberila, pustila da prokuha i umiješala skuhanu rižu.
Uz pečenu piletinu, brzi ručak.
Ako se odlučite za pripremu, u slast vam bilo!
Ako sretnete kakvu staricu, nesigurnih koraka, podarite joj kompliment. Možda to godinama niko nije učinio. Nećete požaliti!