Mala zebica, češljugar, bila je zaista izuzetna. Ujutro bi djed njenu krletku okačio na krušku i ona bi u njoj po cijeli dan pjevala. Dolazili su štiglići iz prirode, hvatali se za rešetke i pjevali s njom.
Imali smo mi poseban odnos prema životinjama i znali šta slijedi.
Djed, ko djed, uvijek poseban, nije se ustručavao pokazati emocije i svemu u životu dati svoj epilog.
Zadnji dan mog boravka kod njih, otvorio je vratašca i pustio pticu. Vrtila se ona po dvorištu još kratko, pa odletjela.
Ne znam otkud se baš danas sjetih toga. Valjda s vremenom, neki posebni trenuci podsjećaju na naše uloge u životima osoba koje volimo. Ostavljati im slobodu izbora, bez uzdaha kojima pokazujemo strepnje i sumnje. Ljubav i podrška u svojoj pravoj ulozi, vjetar su u leđa našoj djeci!
.... ali, vratimo se kuhanju..
Paketić svježih bukovača težak 500 grama, pripremila sam na dva puta.
Sve lijepe klobuke, velike i ravne, odvojila od stapki i spremila za pohanje. Ostatak spremila do sutra u frižider.
Položila ih licem prema dolje, pa malo posolila.
Svaki u brašno, pa u jaje. Pohaju se kratko.
Ne pravim ih često, ali svaki put kad to učinim, pitam se zašto !
Mekane. Ne upiju masnoću. Prefine!
Ako se odlučite za bukovače, u slast Vam bilo!
Divna ti je priča sa štiglićem, podsetila me na mog dedu. Uvek me pričom prebaciš u bečejsku avliju. Hvala ti za to. i da, u pravu si za bukovače, zaista ne znam što ih ne pripremam češće.
OdgovoriIzbrišiKato, osjecam da snagu za sadasnji zivot crpim iz ljubavi koju su mi oni usadili.
IzbrišiTo me uci kako se postaviti prema svojoj djeci.
Krug se vrti pozitivno.
Pozdrav u Beograd!