Toplina iz njihovih riječi prosto grije dušu.
Svaki počne s isprikom ,, možda sam dosadna s njenim slikama ili pričom, ali ja to moram. ,,
A, nije dosadan niko kad priča o ljubavi. Još kakvoj ljubavi.
Vlastito dijete dobilo svoje dijete. Stvorilo novi život.
Pa, veće sreće nema!
I kakve to ima veze s ovim pekicama na tavi i ovim kriškama kruha, na njima?
Ima još kako!
U kući moje majke i djeda, grijali smo se na šporet koji su ložili.
Zvali smo tu prostoriju kuhinjom, ali se u njoj nikad ni jedan ručak nije skuhao. Pazila majka na bijele zidove, pa ručkovi krčkali na verandi na šporetu na struju.
Ali...tu dolazimo do unuka, djedova i majki.
Kad bih smrznuta dolazila sa sanjkanja, promrzlih ruku i nogu, do koljena zaledjenih vunenih hlačica, gladna i žedna,e tu me čekalo iznenađenje. Prekršili bi vlastito pravilo i pekli meni obrok.
Peke na kojima nije bilo ni žilice, cvrčale su na mašicama u žaru, kraj vatre.
Sve isplanirano da baš tad, kad se presvučem i malo ugrijem, u lepini iz Aljine pekare, smješkajući se, pred mene stave takvu pekicu.
Dragi bože, i sad joj miris osjetim!
Zato, slušam prijatelje i njihove priče o unucima i želim..
Kažu da ne treba izgovoriti!
Samo se moliti da se želja ostvari.
Ako unucima ispunjavate i ovakve želje, u slast im je i u dugo sjećanje na Vašu ljubav!
Nema komentara:
Objavi komentar