Nisam se, prvi put, bila daleko odselila. U JNA 3! S balkona pogled na moju ulicu.
E, danas su šetnje ovakve, iz daljine, sa zatvorenim očima.
I fino krenem! Cesta malo vijugava, bez trotoara, sa utabanim stazicama s obje strane.
Borovo i Lesnina, lijevo, gdje su i bili, gdje smo svi kupovali. Prekoputa Dom Armije. Lijevo, kockasta katnica, policijska. Desno, preko ceste, žuta, Senke Kotorić, Srebrenke Hodžić, kajakašice, moje Mirele. Prekoputa Kotorsko. Hoćemo na ćevape ili limunadu?
Tu je nekad bila i Džaferova mesnica, dvorište široko, nadsvodjeno groždjem,
,,Dalmacija,, Savina i Anina, roditelja naše Snježane Panić. Pa dalje prema dragim Bukvićima, moje Sanje i Sabrine, do Halilčevića i Ćećinog kafića.. do njega Kruskići, Alma, moje Alme prijateljica, teta Senija, Vernesa, pa do moje Sabine i Selme, u kući iza borova, našeg veterinara, Černiji, Žilići, Pepi uvijek na motoriću, Prnjatovićka, preko puta, u bašti. Dimše, drage Zadre u kući do nas, najbolje komšije koje su kao familija, Mladen i Ankica, Mirko i Mira, Ivanka, Šćepo, kako ga je teta Jela zvala. Moji, Muhamed i Sabiha, da im bar ruke mogu izljubiti, Alma i Jasna, Šedad i Šekib, moja mama Sabina. Prekoputa, Salih i Salihovca u rascvetanom dvorištu. Usamljena, uvijek bi stajala na kapiji i pitala kuda ću, pa sam često u grad kretala okolo, kroz Celjsku, samo da joj ne odgovorim. Časna sestra Ana, u bijeloj kući pod lipom. Do nje čika Franjo, lovac, vazda mu Talijani dolazili, s puno lovačkih pasa, i draga teta Vida, slabovidna i uvijek blaga, njihova prelijepa kćer, miss Bosne i Hercegovine, Vesna Majetic. Dobro, nije bila prva nego treća, ali nama je uvijek bila prva. Eminagići nasuprot naših prozora, draga teta Neša, Emir, Amra, Sajda, Majda, Nedžad, Sead... do njih Halepovići, teta Fikreta u presvlačenju dugmadi, kćer joj Zenka, moja prijateljica.
Nasuprot Boško, iza njih Babići, Ana i Mara, majka i kćer. Umrla majka isti dan od tuge za kćerkom. Naš slikar Jadranko s majkom Vezirom, do njih.
I dalje, dalje..prema kafani ,,Alkar,, i Balićima, Marini, dragoj Adi i Dženani Mulaomerovićima, dragim Kadićima, Aidi, Jasminu, Nerminu, Mehi, dalje k Nedži, šnajderici teta Zilhi, Čalićima, Draganu, Gari i Ivanki u kolonama, Neli Silajdžić. U zgradi s ,,opasnim,,Reksom, koji nas je sve rastjerivao, Ameli, Silićima, uvijek nasmijanim. Mojim Krehama, u meteorološkoj, mojoj Cici, Ismetu, teta Selveti i čika Lutvi, ...i dalje, kuća do kuće, do vile, Željka Bolesnikova i Mirne, pa do Have, Omića, Ristića, sve do kraja ulice koja vri životom i ljudima.
Šetam danas Miloša Kupresa, našom ulicom.
Nema u njoj nikoga od ovih ljudi. Malo je koja kuća i ostala. Teško se može i odrediti do kud se prostirala jedna, a započinjala druga avlija. Ipak, ova cesta pod nogama, ista je ona, naša.
Tu su počeli svi ovi životi!
...ali vratimo se u kuhinju...
Nabava hrane za frižider završila. Nema kupovnih namaza.
U zdjelici posni sir, nemasno vrhnje, malo začinske paprike i soli. Sve dobro izmiješala i po vrhu dekorirala rotkvicama.
U porculansku posudu s poklopcem , pa u frižider.
U slast Vam bilo!
Nema komentara:
Objavi komentar