PLESKA

Dok vrijeme ide, shvaćamo polako i usvajamo životne mudrosti. Blještavo, što nas je u mladosti privlačilo, predaje sjaj onome što je trajno. Sve što preživi golgotu životnu, zaslužuje da ga se uvažava.
Tako je i s hranom. Dođu pedesete, pa stara jela postanu nekako posebno fina i privlačna. Kako i ne bi bila. Što reče moja prijateljica Ifeta, ona nas othranila i ,,šta nam fali,,?
Jedan od omiljenih doručaka, među puno ,,slanih kolača,, svakako je pleska. Najjednostavniji, najsiromašniji, najfiniji!
Za nju treba domaćeg crnog brašna, ja napravila kombinaciju onog s mlina, punog mekinja, i bijelog.
U šerpu stavim vode da zakuha. Brašno posolim, pa ,,zavarim,, tom ključalom vodom. Polako lijevam i miješam gustu masu. Pazim da smjesa bude u obliku ljepljive grude.
U isto vrijeme u tepsiji zagrijem komad maslaca, jedno 50 gr. Neka zacvrči.
Tada rukom kidam komade i rasplješćem na maslac, pa okrenem. Dodam drugi komad, rasplješćem na prvi, pa okrenem. Tako dok se svo tijesto ne utroši. Ruka gori!
Fino rasplješćem tijesto, po čemu je i ime dobila, na debljinu od oko 1 cm. Neka ostane neravno, kako bi se u udubinama zadržalo vrhnje.
Pečem na 200 C dok ne porumeni.
Prelijem domaćim vrhnjem, ako nemam, onda kupovnim, pa vratim da se još malo zapeče.
Uz plesku, domaći luk, zdrobljen rukom. Pusti sokove, pa je posebno sladak!
Ovo smo jelo jeli za doručke tokom mog djetinjstva i mladosti. Ostalo mi u sjećanju. Na meni je zadaća da ga predstavim svojoj djeci.
Ako se odlučite za pripremu, u slast Vam bilo!