Mi u skromnom domu. Mali prostor za četiri osobe, već nekoliko godina postao veliki prostor za dvije, naučene na skučeno.
Ne pomaknusmo granice obitavanja na tu praznu sobu naših sinova, kao da je i dalje ostala njihova.
Predmeti oko nas, svaki sa svojom pričom, dobili neslućenu vrijednost.
Nakit naslijeđeni, još uvijek vidim na majkinom vratu, na prstima, maminim rukama. Predale ga meni na čuvanje, kao što ga i same dobiše. Stavljalo se djeci ,,na čelo,, ovdje kažu ,,pod jastuk,, što mi nekako primjerenije, pa majke čuvale, dodajući sve svoje što su kroz život kupovale i dobijale, da jednom predaju dalje. Tako ću i ja!
I na kraju, skromni i mi pred ogledalom. Pedeset dvije godine života koji ipak nazivam sretnim jer sam tu, živa i zdrava.
Ono čime sam zadovoljna, sama sebi podastirem svaki dan, da me propušteno i neispunjeno, ne čini nesretnom.
Danas jednostavan i ručak. Preporuka sinova ,,majko, danas odmaraj, molim te!,,
Izdinstala na luku malo mljevenog junećeg mesa, možda 25 dkg. Dodala mu čeno češnjaka, pa u par navrata podlila vrućom vodom. Posolila, pobiberila...Kad je uvrila, ulupala 5 jaja, dobro izmiješala i ispekla.
Damastni stolnjak, daska, na njoj kruh. Turšija koju smo u jesen sami pravili.
Moj sin i ja, u ugodnom razgovoru, siti se ispričali.
Gozba, ljudi moji, gozba!
Ako se odlučite za najdraže društvo, sasvim je nevažno što je na tanjuru!
Naka Vam je u slast!
Nema komentara:
Objavi komentar