KRUMPIRUŠA ZA POČETAK GODINE

Obično ih pišem noću.
Pojavi se, tako, neki tračak inspiracije, pa riječi same krenu.
U mraku, u tišini, neprimijetna.
Ponekad od prve do posljednje, ponekad riječi koje su smjernice za neke buduće priče.
Ima li veza skrivenih između stanja uma i tijela, i napisanog?
Još kako!
Bijeli smo mi zidovi, po kojima ostavlja trag sve što nas okružuje.
Očeše se drago biće, očeše se proživljeno i doživljeno, strah i sreća.
Pokušavam da što mirnije prihvaćam i prilagođavam um nastalom životu.
Ima bunta, ima svirke i ritma, ali ima i pogleda na nevidljive stope koje će naši koraci tek ostaviti.
Pogled u prošlost, umiruje i bodri.
Jesam li svjesna da je ovo što sad živim, budući pogled u prošlost ove obitelji, mojoj djeci?
Jesam li svjesna da me prate i uče, dok god sam živa? Stvaraju i kroz mene svoje stavove! Ja gledam njih. Učimo jedni druge u isto vrijeme.
I onda se zakovitlaju riječi koje žele sve to opisati, zabilježiti šta su to temelji koje uvijek dodatno učvršćujemo i zagrćemo. Temelji koji na sebi drže ovaj dom.
Jesu li i mirisi sa stola djelići te građevine? Moje riječi i stavovi? Moji savjeti i strpljenje? Zagrljaji rukama i pogledima? Priče koje i njima čitam?
Da napišem jednu priču o pričama mojim?
.....ali, vratimo se kuhanju..
Da prvi dan u godini počne s omiljenim jelom, posebno mi drago!
Krompiruša, koja traži truda, pa kockice sitno sjeckane, daju poseban okus. Biber neizostavni!
Tanko vučeno tijesto koje pokrije cijeli stol kao koprena, o kojem sam pisala u mnogim mojim receptima.
Pečeno na 200C, 30 minuta, zaliveno s malo prokuhane vode i komadićem maslaca.
Neka obična jela, koja traže načeg truda, podsjete da smo i mi samo obični ljudi, odrasli u skromnom.
Neka nas hrana iz naših roditeljskih kuća vrati na one vrijednosti, u djetinjstvu usadjene.
Imati ruku otvorenu i pruženu, spremnu da dio svoga podijeli s onima koji imaju manje.
Početak s običnom hranom, toliko posebnom!
U slast Vam bilo!