Nikad nam kuću nisam pogledala s tog nebodera otkud je slikana. Dobro, nije slikana samo ona. Slikana cijela naša Miloša Kupresa, u svojoj vijugavoj stazi. Meni se polako poredaše prezimena svih familija koje su tu stanovale.
Naša kuća, sivoplava.
Sagrađena 54-te, deset godina prije mog rođenja, od djedove plate, a otplaćivana negdje do mog polaska u školu.
Visoka prizemnica, po svim pravilima gradnje, lijepo odmaknuta od ograda, pa ju opasavali cvijetnjaci i gredice povrća, stabla voća.
Usred grada.
Donji rub, ispod fazade, ukrašen kamenom.
Skaline sa širokim perdama na kojima su ljeti stajale saksije smrdana.
Svega se u njoj sjećam.
Veranda široka, gdje je majka kuhala. Stol kraj šporeta, s jedne strane, s druge kredenac za stare stvari..
Sjećam se da je nasa maca u jednom od ormarića okotila svoje mačiće. I ona kuću smatrala domom.
Dva velika prozora s giterima.
Prvi bi uvijek bio oškrinut, pa je naša Mikica skakala na perdu, pa na prozor i ulazila i izlazila kad poželi.
Pod tepihom, poklopac na podu, koji se dizao i otvaralo put k podrumu punom drva i ćumura.
Za vratima drveni čiviluk, kraj njega kefetnjak i klupica za obuću.
Sjećam se da bih djedu iskefala odijelo na ramenima, iznijela crne cipele uglancane do sjaja, i on bi svako jutro išao u svoje šetnje i kupovinu sarajevskog Oslobođenja....
Za ganjak, dupla vrata sa staklima i forangama. Raskrilili bi oba krila za nedjeljnih pospremanja.
Desno veliko kupatilo, lijevo moja soba.
E, sad, nije to bila meni namijenjena soba, naravno. Naslijedila je poslije Jasnine i Almine udaje, a one opet od braće i moje majke.
Nalijepljena posterima od poda do plafona. Toliko hladna zbog podruma koji je bio ispod, da je i ime ,,ledara,, za nju bilo naslijeđeno.
Pokivao je djed, već odavno u penziji, pod s plafona podruma. Slagao slojeve na slojeve.
Dva su velika tepiha grijala s gornje strane i uska naftarica, ali tu nije bilo rješenja.
Deke i deke, tople šlape....i hladni je kutak mog života, bio ispunjen stotinama pročitanih knjiga. Svijet iz njih, grijao je moje djetinjstvo i odrastanje. U tren nestajalo hladnoće.
Na lijepim bijelim vratima, Čolin poster u prirodnoj veličini, zamijenio je postere Arsena I Gabike.
Iz hodnika se naprijed ulazilo u njihovu spavaću sobu.
Velika krila drvenih ormara s visokim sjajem, sakrivala su uredno složenu posteljine i odjeću na ofingerima. Na svakoj polici mirisali fini sapuni za lice.
Krevet, kojem pamtim glatki rub uzglavlja i stranice u dnu, od blistavo lakiranog drveta.
Psiha s ormarićima i ovalnim špiglom pred kojim sam toliko puta sjedila. S jednog mjesta, nesavršeno, izduživalo bi figuru i svima koji su se u njemu ogledali, izazivalo smijeh.
Pogled s prozora na kapiju.
Sjećam se da je jednom uz fasadu, pa kroz prozor, uspuzao sljepić, kojeg je dajdža s pažnjom iznio kraj šupe. Zbunio se, veli, mora i on živjeti. Neka ide!
U kraju sobe, složena sedžada na kojoj je majka klanjala.
Do spavaće, kuhinja, mada nikad u njoj ni jedno jelo nije skuhano, al svejedno smo je tako zvali.
Majka je htjela čist prostor, bez crnih ćoškova od kondenzacije i kuhanja, pa smo u toj sobi svi boravili.
Jelo se za stolom, sjedilo na sećijama, kasnije kaučima, gledala crno-bijela televizija, slušao veliki radio i ploče s gramofona koji je bio na njemu.
Vitrina s visokim sjajem, puna finog staklenog i porculanskog suđa.
Luster zadugo ostao bijeli emajlirani tanjur, tipičan najobičniji luster iz tog vremena.
Na svim prozorima, karakteristicno gusto zeleno platno.
Malim je alkicama klizilo po željeznoj šipkici, pa zaklanjalo zbivanja u kući, od pogleda prolaznika. A bilo ih je uvijek. Našom se ulicom šetalo pod ruku, uživalo u miru i mirisu lipa.
Malo prostorija za kuću koja nije baš bila mala. Isti su raspored imale i sve susjedne.
Iz kuhinje vrata za dugački špajz u kojem su stalaže širile moje zjenice u djetinjstvu.
Svega uredno složenog, besprijekorno čistog.
I sjećam se ogromnih tegli sa zimnicom, drvene pasirke za paradajz, modlica za šape, lijepo složenog sudja.
Na svakoj polici bijeli papir rajsneglama pričvršćenog za drvene plohe.
I kakve su kuće iz pedesetih? Drveni podovi sa šipilama, koji su glatki od pranja i održavanja.
Dupla krila prozora. Vrata koja su po malo škripala na svojim baglamama. Kvake mesingane, s teškim ključevima, do sjaja uglancane Sidolom.
Zidovi, uredno okrečeni, imali su zlatne uzorke. Svi podovi pokriveni tepisima. Avlije uredne, s cvjetnjacima omeđenim okrečenim riječnim kamenom, kao bisernom niskom. Hladovine od grožđa svijenog nad stolovima i klupama.
Predmeti i prostor, ugošćavali najviše njihovu djecu, koja su dolazila sa svojim bračnim partnerima i sa svojom djecom.
Njih dvoje, izrodilo svojih petoro, a oni im podarili jedanaestoro unučadi.
Tu su naši rođendani, rođenja, babibe, Bajrami, njihove godišnjice braka, Osmi martovi....
Tu su sva naša okupljanja i sofre. Žamor ljudi koji se vole i poštivaju.
Poslala mi Brinija sliku naše kuće.
Gorko sam nad njom zaplakala.
Rastjerao nas rat na sve strane. Djedu i majki, ubrzo nakon protjerivanja, ugasio živote. Raznijelo se sve iz naše kuće. Srušena, danas neka nova na njenom mjestu, tek granicom avlije otkriva položaj prethodne.
I možda ne svi, ali ja od tog vremena, a možda i od onog što je prethodilo, ko će ga znati, naslijedih osjećaj posebne brige o kući i kućištu, mjestu okupljanja, davanja.
Od te dobojske, kao puž na leđima, nosim svoju sa sobom.
Nema komentara:
Objavi komentar