U ženskoj prirodi je da uvijek od svega lošeg pravi dobro, od dobrog još bolje. Goni nas neki unutarnji instinkt da popravljamo stvari i vrlo, vrlo teško priznajemo poraz i odustajemo.
Nekako,..... ako u svom naumu ne uspijemo, kao da je tuđi neuspjeh, baš naš.
Zato su supruge te koje ,,uče,, muževe sve što ih ,,mater nije naučila,,. Majke su te koje nježno i odlučno, u istom trenu, drže pod kontrolom svoju djecu. Sestre su te koje savjetuju braću..
Reklo bi se da smo superiorne u svim, bogom danim, ulogama...
Ipak, dođe tako trenutaka kad same pred sobom klonemo željne one najnježnije podrške i tople riječi, suočene sa svojim nejakim plećima na koja si natovarimo uvijek više nego što možemo ponijeti.
Dođe tako trenutaka kad smo najnježnija i najkrhkija bića na ovom svijetu i kad nas jedna jedina riječ slomi.... Tada smo male mrve, skupljene u svojoj boli.
I tu se poznaju na muci junaci, naši najdraži. Ili ih ima ili nema.
To malo vremena, ženine slabosti, dok se ne priberemo i uprtimo ono životno, prava je šansa za ljubav da se pokaže na djelu...jer, koliko god jake bile, spretne i odlučne, ostavismo muškarcu da bude glava obitelji, priznale to ili ne...
Nema komentara:
Objavi komentar