Dan kad je otišao moj otac

Ne mogu napisati priču o mom ocu.
Vjerojatno bih to učinila s lakoćom, prije par dana, ali sada mi to ne ide od ruke.
Previše je emocija, previše slika i sjećanja, a ispred svake, najjača ova posljednja.
Sjećam se da je otac znao doći u Doboj, ( rado ga se sjećam mladog), uzeti me za ruku i odvesti u radnju da izaberem odjeću koja mi je potrebna.
Mama je uvijek imala plan, potrebno i praktično.
Otac je dopuštao da sama biram.
Sjećam se bijelih lakiranih cipelica, sličnih današnjim balerinkama, samo s jednom razlikom. Imale su mali remenčić oko zgloba. Bijeli lak, bio bi zadnji izbor za moju mamu, ali tata je odmah pristao.
Obožavala sam te cipele i lakirane remenčiće još dugo čuvala nakon što sam ih prerasla.
Moja se sjećanja uvijek vraćaju na naša putovanja. Otac vozi i pjeva. Nas dvoje pjevamo s njim. Majka je smješka!
S vremena na vrijeme, on bi joj se okrenuo i zaljubljeno otpjevao pokoji stih.
Imali su veličanstvenu ljubav.
Mislim da je ta ljubav bila iznad svega što im se u životu dešavalo i da nikad nije došla u pitanje.
Njih dvoje, a onda svi mi!
Tata se nije bunio protiv mojih odluka. Nismo nikad u životu imali niti jedan verbalni sukob.
Na moju važnu informaciju, da se udajem ubrzo po završetku ekonomske škole i da odustajem od fakulteta, samo je rekao da zapamtim gdje se uvijek mogu vratiti, ako to poželim.
Kasnije bi se šalio i pitao ,, Zete, sluša li ova moja šćer?,,
Vihor rata, ubrzao je godine.
Daljine, novi, zakrpani životi, roditeljstvo u promijenjenim uvjetima, teški fizički rad, kao da su učinili da godine brže klize.
Kroz tu deceniju, ne sjećam se sebe.
Odjednom, eto nas gdje jesmo, mladost prošla, otac i majka ostarili.
Smanjila se tijela, usporila.
Dan kad je otišao moj otac, vrisnuo je u mome tijelu, zamantao, zaglušio, isključio sva druga osjetila.
Pripremala sam sebe, suvislim istinama da je bolest prejaka za slabo tijelo i da znam šta slijedi. Svejedno sam njegovu smrt dočekala potpuno nespremna.
Mozak je zavrtio hiljade slika, glasova.
Tabut na rukama sina, zeta i unuka.
Glas hodže u molitvi.
Ako dženaza može biti lijepa, njegova je bila.
Koliko je samo ljudi došlo je ispratiti osamdesetogodišnjaka. Prijatelji, njihova djeca, komšije, bivše radne kolege, naši prijatelji..
Ne znam jesam li još svjesna stvarnosti da on nije s nama.
Čovjek pomisli da je spreman prihvatiti neminovno, a onda shvati. Nikad ne možeš biti spreman!
Jesam li naslijedila nešto od njegove osobnosti? Ne znam!
Moji su osjećaji čisti i jasno izdefinirani. Kad volim, grlim svoje drage ljude!
Kad žalujem, plačem iz dubine duše!
I sve u mutnim slikama, pred starom drvenom džamijom, u Djindić mahali.
Ne znam sve običaje i ne želim ih znati. U njima nisam odgajana. Nije mi važno šta, prema običajima, smijem ili ne smijem.
U par koraka, pod mojom rukom, njegovo pokriveno tijelo. Kao da spava.
Svako na svoj način doživi čovjeka. Urežu se u naš život njegovi tragovi.
Kad si roditelj, drugim očima ih vidiš.
Dan kad je otišao moj otac, nikad više neće biti običan jesenski dan.